Izvrstan festival u oskudici

Zanimljiv je i dobro promišljen krug opisao ovogodišnji Međunarodni festival malih scena u Rijeci. Otvoren je produkcijom beogradskoga Ateljea 212 Krležinih Gospode Glembajevih u režiji Jagoša Markovića, a zatvoren izvedbom Jugoslovenskoga dramskog pozorišta već znane Drame o Mirjani i ovima oko nje mladoga hrvatskog autora Ivora Martinića u režiji Ive Milošević. Kao da je gruba recesija, koja je pogodila i Rijeku izazvavši drastično smanjenje financijskih sredstava i za najznamenitiji riječki kulturni brend, potaknula na dublje promišljanje gradbe repertoara u tako skučenim uvjetima.

Nagrada žirija ali ne i publike: Kiklop redatelja Ivice Buljana

Manifestacija je skraćena za jedan dan, izvedena je koja predstava manje, a usprkos tomu repertoar u selekciji Željke Turčinović i umjetničkoga ravnatelja Nenada Šegvića iskazao je najmanje slabosti u odnosu na nekoliko prošlih godina. Naime, na Festivalu doista nije bilo tako vrhunskih predstava na kakve se navikosmo u ranijim izdanjima, ali zato nije bilo ni promašaja viđenih prošlih sezona.

Krug od Krleže do Martinića

Gospoda Glembajevi, pristigli na beogradsku scenu poslije punih četrdeset godina, razumljivo su izazvali silan interes sveukupne riječke, pa možemo kazati i hrvatske, kazališne javnosti. Uz redatelja Jagoša Markovića našla se, očekivano, umjetnička savjetnica Mani Gotovac. Važne predstave koje su od 2004. do 2006. realizirali u vrijeme intendanture Mani Gotovac u Hrvatskome narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca naprosto su ih predodredile za koautore novih Glembajevih na pozornici. Nakon svih dekonstrukcija te kultne drame koje doživjesmo u prvome desetljeću trećeg tisućljeća, tandem Marković – Gotovac odlučio se na rekonstrukciju. A to će reći, pokazati tu dramu onako kako ju je napisao autor. Dakle: čvrsta tročinska struktura, težište na psihološkom sloju teksta, problemsko uporište na obiteljskom kompleksu, arhetipski odnos otac – sin. Problematičnim se ipak pokazalo drastično kraćenje, koje je zadano vrijeme drame doslovce prepolovilo. Obrazac Glembajevih počiva na ibsenovskom modelu u kojemu dramska radnja oponaša referentnu zbiljsku radnju. To znači da prva dva čina traju točno dva i pol sata, a treći se može kratiti prema volji. Ovdje cijela izvedba traje nešto više od dva sata. Taj nesporazum maksimalno je uspio poništiti jedino Nikola Ristanovski u magistralnoj kreaciji Leonea. Tek prividno uklopljen u stereotip neurasteničnog intelektualca, on je otišao mnogo dalje i dublje. Njegov Leone uklanja sve buntovništvo, on je rezignirani melankolik koji se vraća kući iz neobjašnjive nostalgije, a ne da bi raščistio nekakve račune iz prošlosti. Sav je paradoksno vibriranje u potpunoj entropiji. Dovršen časom pojavka pa prenesen u trajanje. Usto, izrečen uzornom dikcijom i stilskom perfekcijom. Sve drugo stoji naspram kao tek solidna izvedba. Izostaše ženski kontrapunkti, pristojna Angelika Jelene Đokić i posve površinska Castellica kao frivolna ženskica u izvedbi Anice Dobra.

Dramom o Mirjani i ovima oko nje Ivor Martinić s lakoćom dramaturške vještine gradi scensku priču o trivijalnosti svakodnevnoga života. Mirjana, sredovječna žena, razgovara s kćerkom, bivšim mužem u Kanadi, susjedima, majkom, povremeno vodi ljubav, a život joj se u biti svodi na ispijanje kave i pušenje cigarete. Režija Ive Milošević prepušta glavnoj junakinji prednji prostor, a u pozadini otvara simultane prostore ovih oko nje. Sve tako lako prelazi jedno u drugo, da se i istinske životne tragedije pretapaju u trivijalnost. Uz dominaciju izvrsnosti Mirjane Karanović, tu se hoće sveukupne virtuoznosti u običnosti, a upravo to postižu glumci JDP-a. Ističu se sjajne kreacije glumica maksimalno udaljenih po dobi: Jelene Petrović u ulozi kćeri i Branke Petrić u ulozi majke i bake. Napokon: koliko god totalno različite po stilu i izrazu, Krležina i Martinićeva drama začudno se dodiruju minucioznim propitivanjem patologije obiteljskoga života. Razlikovnost uvjetovana vremenom, u presijecanju paralelnih pravaca u beskonačnosti biva relativizirana.

U istraživanje klasike upustiše se predstave Život lude prema pričama japanskoga pisca iz prvih desetljeća 20. stoljeća Ryǔnosoke Akutagawe, u režiji i adaptaciji Davida Doiashvillija i izvedbi HNK-a Ivana pl. Zajca iz Rijeke, te Moličreov Don Juan u režiji i adaptaciji Ane Vukotić i izvedbi Crnogorskoga narodnog pozorišta iz Podgorice. O ljepoti, profinjenosti i poetičnosti svih elemenata i cjeline riječkoga uprizorenja osebujna Akutagawina svijeta mitova, legendi i bajki na ovim je stranicama već pisano u povodu premijere. Festivalska je izvedba potvrdila i učvrstila te pohvalne dojmove.

Što se tiče podgoričkoga Don Juana, riječ je o zanimljivu, ali samo djelomice uspjelu, suvremenom kazališnom čitanju jednoga od kanonskih djela klasične dramske književnosti. Arhetipski lik zavodnika i hulitelja proveden je, uz ponešto pretjerana kraćenja, radnjom proviđenom ležernošću i lepršavošću francuskoga pučkog kazališta. Za odluku na takav stil govori nedvojbeno Moličreova biografija putujućega glumca i pisca farsi, ali samo djelo ipak nosi dublje konotacije te pripada velikim komedijama o čovjeku s primjesom tragičnosti, kakve su još Tartuffe i Mizantrop. Te dimenzije u predstavi nema, kao što nedostaje u inače dobroj glumi protagonista Dragana Mićanovića. U cjelini riječ je ipak o dosljedno i čvrsto provedenu uratku koji glumački ansambl, s nizom efektnih epizodnih uloga, pokazuju u dobru svjetlu.

Tematizacija helenskoga mita

Engleski glumac George Mann predstavio je jednosatni mimičko-gestualni telling-story o Odisejevim lutanjima prema Homerovu epu. To je uzoran primjer Brookova „siromašnog kazališta“, onoga iskonskog, u kojemu u biti postoji samo glumac i gledatelj. Izvedbu karakterizira dobro poznato majstorstvo tehnike škole pantomime Le Coquea. Izvođač se sjajno koristi svim izražajnim mogućnostima tijela, koje preoblikuje u mnoge likove što prate Odiseja na njegovu povratku iz Troje u rodnu Itaku, da bi ispričao poznatu priču. Ipak, uza svu virtuoznost, izvedba prema kraju postaje repetitivnom i zamornom. U konačnici ostaje pitanje je li to još uopće teatar ili tek individualni egzibicionizam.

Kad je o Odiseju riječ, tematski se – ali to je i jedina poveznica – nadovezuje izvedba Euripidove satirske igre Kiklop kazališta iz Velike Gorice u režiji Ivice Buljana. Predstava je na festivalu iznova radikalno podijelila mišljenja i prosudbe. Publika ju je ocijenila najnižom ocjenom – no ocjene su bile mahom ili najviše ili najniže – a stručni žiri procijenio najboljom predstavom u cjelini. Kako je došlo do tako drastične razlike? Buljanovo viđenje jedine u cijelosti sačuvane satirske igre polazi iz duboko proumljena i proćućena doživljaja jednog samo prividno zatrta žanra. Jer, premda je kao takva satirska igra doista umrla s nestankom helenske antike, ipak se njezin duh povremeno javljao preoblikovan u druge teatarske žanrovske pojavnosti. Naime, u najdubljem sloju tu počivaju mračne i kobne podzemne ktonske sile, predvođene bozima podzemlja Hadom, Erebom i Kaosom, a koje nakon dugoga mirovanja svako malo provale užasnom razornom energijom na površinu svijeta. Njihova je destruktivna moć najjača trajna suprotnost kulturi i uljudbi. Jednooka mitska čudovišna bića, Kiklopi, divovi i ljudožderi, najstrašnija su konkretna figuracija tih sila. U dramaturškoj suradnji s Goranom Ferčecom Buljan je, dakako, dobro spojio Euripida i Homera, a onda sa silno dojmljivim korom satira, rockom Leta 3, s fantastičnim Zoranom Prodanovićem Prljom u ulozi Polifema i mnogo manje uspješnim Markom Cindrićem u ulozi Odiseja, razvio scensku radnju koja pulsira u žestoku ritmu i dinamici uskovitlanih tijela bez praznoga hoda od početka do kraja. Svemu je Buljan, kao i obično, dodao primjesu političke alegorije s izravnim aluzijama na suvremenu hrvatsku političku zbilju. U nekim prizorima svjesno su porušeni svi tabui i srušene sve ograde društveno pristojna ponašanja, pak otud jamačno i potječe odbijanje predstave očigledno nezanemariva dijela publike. A to je dokaz da je još, u teatru zasićenu svakovrsnim suvislim, ali i nemuštim provokacijama, moguće iznaći i pokrenuti silnice dobro postavljene i scenski razigrane subverzivnosti koja je u zlatnome dobu kombinacije političkoga i fizičkoga teatra 70-ih i 80-ih godina prošloga stoljeća itekako preokrenula ne samo kazalište nego i svijet.

Postmodernistički kabare

Estetikom provokacije i šoka, te političke alegorije, Kiklopu se pridružuje izvedba ZKM-a u režiji Boruta Šeparovića Generacija 91–95. – sat hrvatske povijesti. Nastala po motivima romana Borisa Dežulovića Jebo sad hiljadu dinara, uz dramaturšku i režijsku suradnju Gorana Ferčeca, predstava je kreirana iz vrlo dojmljive energije dvanaest mladića rođenih u doba Domovinskoga rata. Uzbudljiv zaplet temeljen je na susretu dvije skupine hrvatskih i bošnjačkih vojnika, negdje u Bosni, prerušenih u neprijateljske odore, te se razvija potresna slika ratne traume. Završetak je predvidiv iz nekih novijih Šeparovićevih predstava, ali i onih Olivera Frljića. Mladići u govorima o vlastitim zbiljskim biografijama i osobnome odnosu prema činjenici rata koje su prethodno funkcionalno odigrali, podvuku crtu u traganju za identitetom. U riječkoj je izvedbi, nažalost, plaćen danak mladosti i neiskustvu u nepotrebnom produžavanju preko svake mjere završnoga prizora.

Posve zasebno u odnosu prema svemu viđenom stoji predstava Bacač kocke Sputnik Shipping Company iz Budimpešte u režiji poznatoga Viktora Bodóa, koji je prije nekoliko godina zablistao na Festivalu posve osebujnim viđenjem kafkijanskoga svijeta u činu naslovljenu Samljeveninestao. Iz istoimenoga romana Lukea Reinharta o psihijatriji i njezinim zlouporabama dramaturški tim, u kojemu su uz redatelja i Julia Róbert i Tamás Turai, zavrtio je vragometnu igru prerušavanja u mnoge likove, stvorivši pravi postmodernistički kabare, kojemu pogonsku snagu daju brojni nadrealistički teatarski kalamburi. Uza sve to predstava je duhovita i zabavna, premda ne drži ravnomjerno tenziju komičnog i farsičnog tijekom cijele radnje. Premda je u središte zbivanja postavljen luckasti profesor psihijatrije – izvrsno ga igra Gábor Fábián, koji je sve vrijeme aktivno nazočan na sceni – predstavu bitno nosi kolektivni duh savršeno ujednačena ansambla. U posvemašnjoj oskudici predstava izvan područja bivše Jugoslavije, Bacač kocke još je jednom dokazao zanimljivost i stalno održavan moderan kreativni duh mađarskoga teatra.