Izravna komunikacija s publikom

Ovogodišnji Marulićevi dani ispunili su očekivanja i prezentirali relevantnu sliku stanja domaćega dramskog pisma i produkcije, iako je selekcija mogla biti i ponešto drukčija

Za izvođenje na 21. Marulićevim danima natjecalo se četrdeset predstava iz (čak) trideset kazališta, od kojih pet iz inozemstva (jedna iz Italije, četiri iz Srbije); iz te poprilične konkurencije izbornica Festivala Gordana Ostović izabrala je osam izvedaba. Statistički podaci, inače, pokazuju zamjetan interes domaćih kazališta za djela (osobito nove) hrvatske dramaturgije te razmjerno skromno zanimanje u inozemstvu – koje uglavnom ne prelazi granice bivše države. Što se tiče programa sama Festivala, on je bio (neformalno, ali vidljivo) podijeljen u dvije cjeline: predstave zasnovane na klasiku 20. stoljeća Miroslavu Krleži (Leda, Michelangelo Buonarroti) te one realizirane na recentnome tekstu ili adaptaciji starijega predloška koji pripada drugome žanru (Breza).

Prizor iz predstave Breza varaždinskog HNK

Izbornica je postavila jasne kriterije: sve predstave (u ovoj drugoj, brojnijoj skupini) suvremenim, ali ne odveć radikalnim kazališnim jezikom izravno komuniciraju s publikom, tematizirajući probleme tranzicijskoga društva (rasap vrijednosti, pa i obiteljskih, sveopća vladavina novca, sumrak etike...). U tom smislu, intenciji selekcije nema se što prigovoriti – iako je konkretan izbor, u nekoliko slučajeva, možda mogao biti i drukčiji. No prezentirana je ipak relevantna panoramska slika hrvatskoga kazališta danas i ovdje te se može zaključiti da je ono sve više okrenuto aktualnoj problematici svakodnevice, a sve manje općenitostima ili prošlosti – što je tendencija koja se, načelno, može pozdraviti.

Suvremenost i klasika na sceni

Festival je otvoren predstavom zagrebačkog ZKM-a Ovo bi mogla biti moja ulica, autorskim projektom Jelene Kovačić i Anite Tomić. Premda neosporno humane poruke (angažirano tretira problem urbanoga nasilja među mladima u Hrvatskoj, potaknuta konkretnim slučajevima), ipak ta predstava uglavnom ostaje na razini plakata i parole.

Krležina Leda u izvedbi osječkoga HNK i režiji Ivana Lea Lema nedvojbeno je jedna od najboljih viđenih predstava, posebice kad se razmatraju glumačke kreacije, među kojima valja istaknuti Urbana Aleksandra Bogdanovića te Melitu Nele Kocsis. Ono što je proturječilo sjajno rekonstruiranu salonu simbolički su neuspjele scenografija i kostimografija, ključni elementi o koje se oslanjala redateljeva koncepcija: „šuma... se nikada ne može istjerati iz likova pa makar se oni preselili u salone“. To je možda i točna tvrdnja, no scenski jednostavno nije funkcionirala, već je zbunjivala i djelovala nepotrebno groteskno.

Stilski sasvim drukčije (rano i ekspresionističko) Krležino djelo Michelangelo Buonarroti dojmljivo je postavio na scenu zadarskoga Kazališta lutaka svestrani redatelj srednje generacije Dražen Ferenčina. Za razliku od Lemove predstave, njegov se oslonac na likovnu komponentu posve isplatio te je konstruiran – pod nedovršenim svodom Sikstinske kapele – dojmljiv prikaz unutarnje borbe umjetnika mučena sumnjom koliko u vlastitu stvaralačku snagu, toliko i u sve što postoji i što uman čovjek mora dovesti u pitanje, a simbolizirano je fantastičnim imaginarijem.

Dolina ruža Ivana Vidića, u režiji Krešimira Dolenčića i produkciji GDK Gavella, tipičan je proizvod hibridne, hermetične i provokativne poetike tog dramatičara. Teško se probiti u taj bizaran svijet, koji, istina, odražava elemente nelijepe realnosti, no u kojem su ti isti elementi pomiješani poput komadića kartonske slagalice. Kad bi bile manje voluntarističke, ludičke i apsurdne, Vidićeve bi kritičnost i satiričnost zasigurno bile učinkovitije i prodornije, a predstava čvršće ukorijenjena u svijet koji nije samo fikcija zasnovana na fantazmagorijskoj kombinatorici, gotovo poetskoj igri fragmentariziranom realnošću.

Trendovske poetike najboljih

Predstavu začudna naslova Reces i ja autorice i redateljice Olje Lozica (produkcija Kufer i Exit), lirsku priču o malim ljudima izgubljenima u džungli okrutna velegrada, festivalski je žiri proglasio u cjelini najboljom. Promatrajući komunikaciju koju predstava ostvaruje osobito s mlađom publikom, skloni smo oprostiti joj manje defekte poput razmjerne inkoherentnosti prizora koji se teško sklapaju u logičku cjelinu, ili pak žanrovske neodređenosti te povremene pretjerane karikaturalnosti. Riječ je, jednostavno, o trendovskoj poetici, koja – ne može se osporiti – polučuje željene rezultate te skreće pozornost na prikriveno naličje ljudskog života, kojim danas vlada otuđenost.

Borivoj Radaković adaptirao je klasičnu Brezu Slavka Kolara, a u tradicionalističkoj i ponešto odveć doslovnoj režiji Želimira Mesarića izveo ju je varaždinski HNK. Riječ je – i pored manjih nedostataka – o odličnoj predstavi, koliko zbog diskretno drukčijega Radakovićeva pristupa zadanome materijalu (naglašavanje komičnih, čak grotesknih elemenata, koji razbijaju melankoličnu tamu, često dominantan ugođaj), toliko i zbog nekoliko iznimno vrijednih glumačkih kreacija: Ljiljane Bogojević, Ljubomira i Jana Kerekeša, kojima bi bilo moguće pridružiti još nekoliko.

Ivor Martinić imao je više sreće u Beogradu nego u Zagrebu. Njegova Drama o Mirjani i ovima oko nje, u izvedbi beogradskog kazališta anakrona imena Jugoslovensko dramsko pozorište i režiji mlade Ive Milošević, definitivno se doima čvrstim, humanim, toplim i dramaturški dosljednim djelom – koje na šarmantan, gotovo zavodnički način, tematizira rutinu velegradske svakodnevice, opet ističući otuđenost, površnost i osamljenost kao glavne probleme. I uspjehu te predstave pridonijela je sjajna gluma – osobito kad je u pitanju Mirjana Karanović, koja je svoju fikcijsku imenjakinju iznijela i prikazala kao realnu ženu iz susjedstva.

Čudo u Poskokovoj Dragi Ante Tomića i Željke Udovičić, u produkciji zagrebačkoga Kerempuha i režiji – također svestranog i, u ovoj predstavi, zaigranog – Krešimira Dolenčića, farsična je komedija koja je zaključila 21. izdanje Marulićevih dana. Premda mu se ne može poreći stanovita zabavnost, ipak je riječ o djelu specifična (perolaka i superficijalna) tomićevskog stila, koje je scenu napučilo stereotipnim likovima u neoriginalnoj priči. Dalmatinska zagora sliči ovdje kanonskome Divljem zapadu, a otac i sinovi traže nevjeste u maniri stanovnika glasovita ranča Bonanze, koji umjesto, recimo, Johnnyja Casha ili Dolly Parton – slušaju Matu Mišu Kovača, čijim je hitovima iz šezdesetih i sedamdesetih godina prožeta cijela predstava. Stoga je mnoge začudila odluka festivalskoga žirija, kojom je upravo to nepretenciozno djelce nagrađeno u kategoriji dramskog teksta. Ipak, valja napomenuti – riječ je o romanu, koji je (ne može se poreći, znalački) adaptirala dramaturginja Željka Udovičić. Borivoj Radaković (nagrađen za adaptaciju Kolara) ili Ivor Martinić bili bi, u zadanoj konkurenciji, vjerojatno dosljedniji i logičniji izbor.

U cijelosti, 21. Marulićevi dani, festival hrvatske drame i autorskog kazališta, ispunili su očekivanja i prezentirali moguću i relevantnu sliku stanja domaćega dramskog pisma i produkcije. Selekcija je mogla biti nešto drukčija (recimo, uvrštenjem zagrebačke, Gavelline, Lede, Amatera Borivoja Radakovića i teatra KNAP, beogradskih Glembajevih Ateljea 212 ili splitske Tartuffeerie, primjerice), no tada bi to bio drukčiji pogled, ne onaj koji je izbornica provela i prezentirala u skladu s vlastitim i općenito branjivim mjerilima.