Ideja odlična, realizacija osrednja

Fenomen hrvatskog (post)pop-arta na izložbi je precizno detektiran, ali u konačnu selekciju nisu uvršteni neki važni umjetnici, a izostale su i teorijske distinkcije unutar nehomogena pravca

Fenomen umjetničkog izražavanja poznat kao pop-art razvio se u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Državama tijekom pedesetih i početkom šezdesetih godina prošloga stoljeća. U Hrvatskoj u to doba – isto vrijedi i za bivšu Jugoslaviju – spomenuti izričaj nije pak ostavio nikakva traga. Hrvatskom umjetničkom scenom vladali su ili enformel odnosno apstraktni ekspresionizam ili različite inačice geometrijske, konstruktivističke, računalne i luminoplastičke umjetnosti okupljene oko izložbi Novih tendencija, ili začudna pojava Gorgone, ili pak tradicionalistički usmjerena figuracija nekih starijih autora koji se postojano i tvrdokorno nastavljaju oslanjati na postimpresionističku ili ekspresionističku slikarsku baštinu. Novo poimanje figuracije što su ga nudili utemeljitelji pop-arta nije, dakle, shvaćano ozbiljno i zacijelo je doživljavano kao nešto površno, umjetnički nedostojno i odveć banalno.

Robert Šimrak, iz ciklusa Fragile – $34.95, 1994. / Snimio Davor Preis

Nadasve zanimljivu iznimku činili su tek neki popartistički kolaži što ih je izrađivala samozatajna Vera Fischer, ali oni, nažalost, ostaju tek neshvaćena i posve izolirana marginalna pojava. Ništa se u tom smislu nije promijenilo ni u sljedeća dva desetljeća, koja će iznjedriti povećan interes za konceptualnu umjetnost, potom začetke videa i performansa, pojavu Biafre te veliki zamah različitih vidova slikarstva poznat kao nova slika. A onda, na izmaku osamdesetih i u devedesetim godinama, dolazi do znakovite promjene. Tada, naime, mnogi predstavnici mlade generacije likovnih umjetnika – vjerojatno i pod snažnim utjecajem postpop-arta što se gotovo istodobno javlja na Zapadu – počinju izrađivati djela obilježena izrazito popartističkom vizualnošću, a osobito zanimljiv bio je povijesni kontekst unutar kojega do te pojave dolazi. Bilo je to, dakako, vrijeme tranzicije iz socijalizma u kapitalizam uz istodobno krvavo raspadanje ondašnje državne zajednice.

Nedostaju mnogi

Nedavno je u Klovićevim dvorima otvorena izložba znakovita naziva Pop art’s not dead, u svrhu konstatiranja i elaboracije problema relativno masovna manifestiranja (post)pop-arta u hrvatskoj likovnoj umjetnosti tijekom protekla dva desetljeća. Osnovna ideja autorice stručne koncepcije Koraljke Jurčec Kos i koautorice Nikoline Ivezić nedvojbeno zaslužuje svaku pohvalu. Fenomen je, naime, precizno detektiran, a obilje potencijalne građe zajamčilo je vizualno atraktivnu i u teoretskom smislu poticajnu izložbu. Velika je prilika ipak tek djelomično iskorištena, što znači da se izložbi može uputiti nekoliko ozbiljnijih prigovora.

Denis Krašković, Igla u konac, 2003.

Autorice izložbe odlučile su pokazati djela šesnaestoro hrvatskih umjetnika: Renea Bachracha Krištofića, Željka Badurine, Snježane Ban, Ane Barbić Katičić, Dražena Budimira, Ive Gašparić Žiković, Nikoline Ivezić, Helene Janečić, Denisa Kraškovića, Marina Marinića, Roberta Paulette, Marine Stoponja, Petre Lidije Ševeljević, Roberta Šimraka, Tanje Tintor Keller i Lea Vukelića. Već ovdje, na elementarnoj selekcijskoj razini, postoje problemi. Neki autori, naime, naprosto bolno nedostaju. Iz popratnoga teksta u katalogu vidi se kako iz nekih – vjerojatno objektivnih – razloga nije bilo moguće doći do radova Kristiana Kožula, Ines Krasić i Ivana Fijolića. Ali zašto nema Žarka Jovanovskog, Antonije Balić Šimrak i Zdenka Bužeka, odnosno mlađih Stjepana Šandrka, Ane Schaub ili Igora Stiskalova? Svi oni posjeduju radove što su znatno više popartistički od nekih zastupljenih na izložbi! Drugi je problem nepostojanje bilo kakve sugestije kako neki od zastupljenih umjetnika gaje gotovo isključivo popartističke nazore, dok drugi s njima tek mjestimice koketiraju. A posegnulo se i za radovima koji se teško mogu svesti pod pop-art, primjerice veći dio ciklusa Suomi Ane Barbić Katičić, sve prikazane slike od Ive Gašparić Žiković – po takvu kriteriju onda i jedan Bane Milenković pripada u pop-art! – kao i skulpture Daj ruku odnosno Daj pet ili pak Europski lonac Marina Marinića, koje se akromatikom i crnohumornom ironijskom grotesknošću slabo uklapaju u izložbu kao cjelinu. Također, Helenu Janečić vjerojatno nije bilo uputno predstaviti i s njezinim inače izvrsnim stripovima – dovoljne su bile samo slike – jer se sada nužno pitamo zašto nema još pokojega crtača stripova. Strip kao takav, naime, starija je pojava od pop-arta te ga vjerojatno nije potrebno s njime na ovakav način miješati.

Bez teoretske elaboracije

Ipak, najveći problem izložbe nedostatak je teoretske utemeljenosti. Nedovoljno se ukazuje na različitost neodadaističko-kritičke od ikoničko-prikazivačke struje u suvremenom hrvatskom (post)pop-artu, nije istaknuta važnost izložbi što su se tijekom devedesetih godina redovito odvijale po zagrebačkim kafićima i noćnim klubovima, izostalo je sociološko pojašnjenje postkomunističkoga potrošačkog konteksta unutar kojega se (post)pop-art u Hrvatskoj javlja, a svakako bi bile korisne i uvodne povijesne napomene o već spomenutoj Veri Fischer, ali i projektima kao što su bili Bućan Art Borisa Bućana te Superman legendarnoga Tomislava Gotovca ili – ukoliko se već izložilo Marina Marinića – nekim aspektima djelovanja grupe Biafra. Sve pobrojane pojave, naime, mogu se smatrati svojevrsnim početnim naznakama poetike pop-arta u Hrvatskoj.

Izložba Pop art’s not dead, dakako, ima i vrlo kvalitetnih trenutaka. Prezentacija post arta Željka Badurine pravo je osvježenje, odlični radovi Roberta Šimraka vrlo su inteligentno odabrani i prezentirani, a neki mlađi autori poput Dražena Budimira ili Snježane Ban posve su opravdali povjerenje. Isto tako, izložba nipošto nije dosadna te sve vrijeme uspijeva zadržati posjetiteljevu punu pozornost. Ukratko, svim izrečenim kritikama usprkos, izložbu svakako vrijedi pogledati. Šteta je samo što nedovoljno doprinosi teoretskoj elaboraciji fenomena hrvatskoga (post)pop-arta, realizirajući se ponajprije tek putem neprijeporne vizualne atraktivnosti. Realizacija ovaj put, nažalost, nije bila na razini više nego izvrsne ideje.

* * * *

AUTORI KOJI NEDOSTAJU

Ana Schaub

Ines Krasić

Kristian Kožul

Ivan Fijolić

Zdenko Bužek