Etika nevolje ili osveta?

Dietrich Bonhoefer, njemački evangelički teolog, kao veliki protivnik nacionalsocijalizma, dvije posljednje ratne godine proveo je u zatvoru, da bi samo mjesec dana prije kraja rata bio pogubljen bez suđenja. Tijekom tamnovanja, naime, otkrivena je njegova veza s poznatom skupinom koja je pokušala neuspjeli atentat na Hitlera. Taj etičar koji je smisao kršćanstva vidio u postojanju za druge sudjelovanje u urotničkom činu čiji je cilj bio ubojstvo objasnio je kao etiku nevolje.

Toga sam se prisjetio dok sam pratio vijesti o američkim vojnicima koji su došli u Pakistan ubiti Osamu bin Ladena, kojom je prigodom poginulo i nekoliko ljudi koji su se našli u njegovoj blizini. Nakon ubojstva ubijeni je bačen u more, pri čemu se vodilo računa o „islamskim običajima“ da bude sahranjen (!) „u roku od 24 sata“. Uz navedeno treba reći da su ubojice Osame bin Ladena, uz ubojstvo bez suđenja, načinile i prekršaj povrede suvereniteta države u kojoj se skrivao poznati terorist.

E pa može li se to ubojstvo staviti u kontekst etike nevolje ili filozofije manjeg zla, kako bi to rekli filozofi? Dvojbe oko odgovora na to pitanje nameću neke činjenice do kojih se došlo prilikom raščlambe posljednjeg događaja. One govore da Osama bin Laden već dulje vremena nije ni idejni ni operativni vođa organizacije koja simbolizira međunarodni terorizam kao jedno od najvećih zala našeg vremena, zbog čega je utemeljena antiteroristička koalicija kojoj se s pravom pridružila i naša zemlja.

Ako je to točno, onda je u ovom slučaju teško govoriti o etici nevolje. Bin Ladenovo ubojstvo neće, naime, spriječiti nova ubojstva nevinih ljudi, nego će radikalizirati njegovu organizaciju, što može proizvesti samo suprotne učinke. Osim toga način na koji je Osama ubijen – bez pružanja otpora – može samo produbiti nepovjerenje i „pravih” muslimana prema kršćanima.

Jesu li toga bili svjesni Amerikanci kad su krenuli u ovu akciju? S obzirom da je bila dugo planirana, sigurno da jesu. Nisu se, dakle, vodili pozitivnim aspektom krilatice „neka se provodi pravda pa makar svijet propao“ nego iz puke osvete. Tomu u prilog govori i reakcija Amerikanaca na tu vijest. Čuvši je usred noći, spontano su izašli na ulice i manifestirali u prilog ubojstvu. Ozračje koje su stvorili sugeriralo je da se ne raduju otklanjaju straha od terora, nego radi obavljene osvete koja im je dala zadovoljštinu za doživljeno poniženje. To nam govori da američka politika i kada nastupa s mekšim diskursom (Barack Obama) još izrazito preferira realizam nad moralizmom, osobito u međunarodnim odnosima.

Unatoč tomu što će Amerika nastaviti svojim putom (njihovi propovjednici očigledno su ih odgajali više u duhu Starog nego Novog zavjeta), treba ipak podsjetiti da osveta nikada nije bila saveznik trajnog izmirenja. Osvetnički mir nakon Prvoga svjetskog rata sadržavao je klicu Drugoga svjetskog rata. Nürnberško suđenje pod vodstvom Amerikanaca nakon toga zasadilo je klicu europskog pomirenja i ujedinjenja. Bilo bi dobro da se tako postupilo i ovom prigodom. Teško se naime oteti dojmu da je u navedenoj operaciji u kojoj je sudjelovalo 79 vrhunski uvježbanih specijalaca Osamu bin Ladena bilo jednako lako uhititi i privesti pred sud kao i ubiti. No vjerojatno je neki državni razlog navodio da se postupi kako se postupilo. Šteta, jer da se preferiralo suđenje nad ubojstvom, možda bismo polako zaboravili Huntingtonov sukob civilizacija. A ovako…