Duhoviti provokator

Mel Ramos citira i ironizira simbole američkoga potrošačkog društva, pokazujući nepogrešivi dar za iritaciju ukusa i klasičnih posjetitelja galerija i likovnih kritičara

Bečka se Albertina nakon velike rekonstrukcije u autorstvu slavnog austrijskog arhitekta Hansa Holleina, koja je završila 2003, od velike i svjetski vrijedne grafičke zbirke pretvorila u važno središte moderne i suvremene umjetnosti. U posljednjih nekoliko godina u tom je prostoru priređeno više izvrsnih retrospektivnih izložbi – od Jannisa Kounellisa, Andyja Warhola, Maxa Ernsta, Gerharda Richtera do trenutno postavljenih izložbi Roya Lichtensteina i Mela Ramosa. Upravo je istodobno postavljanje retrospektivnih izložbi te dvojice autora zanimljivo, jer pruža odličnu mogućnost usporedbe radova dvojice popartista.

Plenti-Grand Odalisque, 1973, Louis K. Meisel Gallery, New York

Albertina veliku retrospektivnu izložbu – otvorenu do 29. svibnja – nazvanu Girls, Candies & Comics posvećuje Melu Ramosu u povodu dviju obljetnica – 75. rođendana umjetnika i 50. obljetnice prvih početaka pop-arta u Americi. Selekcija je usredotočena na slike, no na izložbi se nalazi i niz skica i crteža. Godine 1963. u Muzeju suvremene umjetnosti u Houstonu održana je izložba Pop! Goes the Easel, nazvana prema seriji kratkih komičnih filmova iz tridesetih godina 20. stoljeća. Važna je bila zbog najmanje dvije činjenice – bila je jedna od prvih izložbi pop-arta uopće, a uz to je na scenu dovela, uz sveprisutne umjetnike s istočne obale Sjedinjenih Država poput Andyja Warhola, Roya Lichtensteina, Toma Wesselmanna ili Claesa Oldenburga i jednog autora sa Zapadne obale – Mela Ramosa. Punim imenom John Melvin Ramos tada je imao 28 godina, diplomu državnoga koledža u Sacramentu i sudjelovanje na nekoliko grupnih izložbi na Zapadnoj obali. Život blizu američkih centara zabave i potrošaštva poput Los Angelesa i San Francisca obilježio je njegov umjetnički razvoj. Kalifornijski pop-art razlikuje se od njujorškoga po nekoliko karakteristika: vizualno je siroviji, vrlo često koristi se karakterističnom glamuroznom ikonografijom Hollywooda, ali i nekim elementima subkulture poput citiranja prikaza strip-junaka. Uz to, na pop-art Zapadne obale utjecala je i beat-poezija. Čitav se pokret često koristi motivima pin-up-djevojaka, što je u konkretnom slučaju Mela Ramosa vrlo važno.

Između parodije i dokumentarizama

Uobičajeno se pop-art opisuje kao umjetnički pokret karakterističan za Ameriku šezdesetih i sedamdesetih godina što se temelji na prikazivanju i primjeni vizualnih simbola potrošačkoga društva, a dijeli se na dvije struje. Prva je parodijska, koja simbole konzumizma ironizira, a druga je neutralna i s te strane dokumentarna. Dvije se struje vrlo često miješaju i kombiniraju – kod velikog broja autora moguće je prepoznati kako ironijski odmak tako i neutralno prikazivanje. Obje karakteristike pop-arta vidljive su u radovima Mela Ramosa – on je s jedne strane ironičan promatrač ispraznoga svijeta simbola potrošačkog društva, duhovit i distanciran; no istodobno je i neutralan prikazivač i autor koji se koristi motivima uzetima iz ikonografije konzumerizma.

Lucky Lulu Blonde, 1965, Louis K. Meisel Gallery, New York

Upravo je zato on s jedne strane prepoznat kao vulgaran i lascivan (što je bio i naslov recenzije bečke izložbe u jednim austrijskim novinama), a s druge kao distanciran i duhovit umjetnik. Iako pin-up-ikonografija čini samo dio njegovih djela, rad Mela Ramosa ne možemo promatrati odvojeno od povijesti tog žanra masovnoga slikarstva. Dvadesetih godina zlatno doba ilustracije za odrasle je počinjalo – na to je s jedne strane utjecala masovnost filma, čije su zvijezde redovito bile osim na celuloidnoj traci subjekt i ilustracija u časopisima, a s druge liberalniji pristup golotinji. Primjerice, u 19. stoljeću skandaloznim se smatralo prikazivanje ženskih gležnjeva, no samo jednu ili dvije generacije poslije seksi poze postale su standard prikazivanja novostvorenih filmskih diva. Takav tip prikaza nije bio ograničen samo na žene: poznati ilustrator Joseph Christian Leyendecker na sličan je način slikao muškarce – primjerice u poznatoj seriji reklamnih ilustracija Arrow Shirt Man. Voajerske fantazije postajale su s vremenom eksplicitnije – a u američkoj se kulturi ta transformacija odlično vidi u promjeni medija. Iz časopisa za muškarce Esquire prikazi pin-up-djevojaka prešli su u Playboy kojemu su definirali i čitavu filozofiju prikaza ženskog tijela. Esquire nije prikazivao golotinju, iako je naravno uvijek koketirao s tabuom nagoga tijela. Playboy je tu granicu pomaknuo s prvim objavljenim brojem časopisa 1953. objavljujući fotografije Marilyn Monroe. Ne treba zaboraviti na nekoliko kasnijih, no vrlo karakterističnih transformacija. Primjerice Haddon Sundblom, poznati autor i danas aktualnih Coca-Colinih reklama, počeo je u klasičnoj maniri prikaza pin-up-djevojaka. Konvencija prikazivanja djevojaka u seksi pozama bez golotinje bila je standardna, no 1972. Sundblom je Playboyu naslikao prilično eksplicitnu naslovnicu za novogodišnji broj. Za razliku od Sundbloma, koji se iz medija reklame maknuo u Playboy, Mel Ramos je motive pin-up-djevojaka iz časopisa i plakata usmjerio prema visokoj umjetnosti. Tim motivom Ramos se služio na sličan način na koji se Warhol koristio Brillo-kutijama i električnim stolcima ili Lichtenstein stripovskim ilustracijama. Postupak je parodijski i reproduktivan istovremeno, a motiv polugole djevojke gotovo je redovito kombiniran s nekim znakom potrošačke kulture.

Captain Midnight, 1962, iz zbirke Skot Ramos

Serija radova Commercial Pin-Ups vrlo je karakteristična za Ramosa i u njoj on kombinira golo tijelo s reklamnim brendovima. Primjerice na slici Lucky Lulu Blonde iz 1965. Ramos prikazuje znak američkih cigareta Lucky Strike, a na njemu unutar kruga u kojemu je napisano ime cigareta prikazuje djevojku gola poprsja. Simbolika je vrlo jasna – golotinja je marketinški zanimljiva jednako kao i znak cigareta, no prikazivanje golih grudi dopušteno je jedino u sferi visoke umjetnosti. Upravo to pretjerivanje u prikazu važno je za rad Mela Ramosa – on je uvijek eksplicitniji, duhovitiji i distanciraniji no što ijedna reklama ili pin-up djevojka može biti. Ramos 1964. počinje rad na velikoj seriji slika pod naslovom The Animal Paintings u kojima žensku golotinju kombinira s prikazima životinja. Iako nedvojbeno prilično provokativna, ta serija radova nije zanimljiva poput ostalih. Motivi poput Lede i labuda Ramosu su poslužili za idući ciklus radova koji je započeo 1972. godine.

Istraživanja percepcije i reinterpretacije

A Salute to Art History čini nekoliko manjih ciklusa djela koja se referiraju na pojedine umjetničke prethodnike – primjerice I Still Get A Thrill When I See Bill satirična je interpretacija Žene Willema de Kooniga. Plenti-Grand Odalisque iz 1973. referira se naravno na Ingresa i prikazuje odalisku u kontekstu Amerike sedamdesetih godina. Naslikana u maniri pop-arta, jednostavna i plošna, s bocom šampanjca s desne strane, Ramosova Odaliska prethodnik je one Michaela Thompsona iz 2003. na kojoj u citiranoj pozi fotograf portretira holivudsku ikonu Juliane Moore. U A Salute to Art History Ramos se bavi i nizom drugih autora – Goyom i njegovom Golom Mayom ili primjerice Modiglianijem. Početkom osamdesetih Ramos se odmiče od golotinje i počinje se baviti reinterpretacijom ranijih slikarskih djela. Zanimljiv je poliptih nazvan The Four Seasons koji se referira na američkog apstraktnog ekspresionista Morrisa Louisa. U Louisovoj maniri Ramos slika motive karakteristične za Kaliforniju – nizove palmi, zastava ili jednostavne odmaknute zastore: apstrakciju Louisa pretvara u figuraciju. U Unfinished Paintings autor istražuje percepcije nedovršenih slika – izrađuje poludovršena djela, a u kronološki posljednjim ciklusima izloženih radova The Drawing Lessons i The Artist’s Studio relacionira položaj umjetnika prema prostoru stvaranja – atelijeru i prema modelu.

Mel Ramos nije samo autor koji citira prikaze pin-up-djevojaka, on je jednako zainteresiran i za niz drugih motiva karakterističnih za američko potrošačko društvo. On slika superheroje i likove iz crtića na taj način slaveći simbole vlastitoga djetinjstva. Ramos subordinira simbole – on uz znak kompanije ili potrošački brend slika polugole djevojke ili heroje iz stripova. Ponekad je duhovit kao belgijska pop-artistica Evelyne Axell, no formalno je neusporedivo privrženiji američkom pop-artu i hiperrealizmu. Nepogrešivi dar za iritaciju ukusa klasičnih posjetitelja galerija i likovnih kritičara u ranoj fazi stvaranja Mela Ramosa bio je vrlo važan. Osnovna provokacija redovito je dakako bila golotinja ili prikazivanje tabuiziranog, uz što je specifičan način slikanja i reinterpretiranja ciljao na provociranje ukusa kritičara. Po tim karakteristikama Ramos je bio mnogo bliži spomenutoj ideji Playboya nego onoj njegova prethodnika – Esquirea. Izjavu umjetnika danu u jednom intervjuu: „Čitav moj rad je zapravo temeljen na činjenici da zaista volim žene“, s jedne strane treba shvatiti doslovno. No s druge, kao i čitav njegov opus, možemo je shvatiti i duhovito – Ramos je dobar provokator i duhovit autor koji vrlo dobro zna citirati izazovne elemente stvarajući kombinacije koje ponovno provociraju.