Dnevi raznine

Pjesnik je lažac koji uvijek govori istinu…

(Jean Cocteau)

Pjesnici tek onda počinju živjeti kad umru…

(Ugo Foscolo)

ONI KOJI UMIRU I NE UMIRU

To su oni koji sa mnom strasno bdiju.

To su oni koji vjeruju u neživi svijet.

To su oni koji se ljube, pjevaju, plaču, i smiju.

To su oni koji neće sobom umrijet.

To su oni s kojima desetljećima plivam u čudu.

To su oni s kojima već godinama živim u magli.

To su oni s kojima već beskrajno živim u ludu.

To su oni s kojima smo i u stihovima hudo nagli.

To su oni koji znaju i ne znaju s pjesmama biti.

To su oni koji znaju patiti za više stvari.

To su oni koji znaju budno sniti, i ne biti.

To su oni koji misle da su braća nebraća ustvari.

To su oni koji ispijaju riječi čudne i ine.

To su oni koji se ponašaju kao zvonari druge nade.

To su oni koji navode na svete tišine.

To su oni koji od snova život grade.

To su oni koji žive u naponu proljeća.

To su oni koji lutaju s dušama na rukama.

To su oni koji će čekati da se ljubav uveća.

To su oni koji će se radovati i prokletim mukama.

Poezija ne smije propasti…

(Senghor)

VRLE STRUNE

Vrla pjesma je ona stara struna ljepote.

Vrla pjesma je ona koja dariva nove rubikone duše.

I onda kada se podižu misli, i roje, i plote.

I onda kad sve manje smućuju i guše…

Vrla pjesma bit će među prstima, na ramenima, u kretnji.

Vrla pjesma bit će kao melodija zraka, bit će kao san misli.

Onda ćemo biti manje sami sebi na duševnoj smetnji.

Onda ćemo biti bliski i kad se budemo stisli.

Vrla pjesma kao nitko dariva svete ukrase neba.

Vrla pjesma je kao pogled s portala uzvišenja.

I onda kad ne znam što mi sve danas treba.

I onda kad ću znati da je jastuk sna jači od kamenja.

Vrla pjesma gubi se u znaku sjajne dobi.

Vrla pjesma podiže se pred vratima ponosna hrama.

I onda kad se bojim svih prijetnji kobi.

I onda kad prijeti gluha strma osama.

Vrla će pjesma pomoći barem u trenu čovjeku.

Vrla pjesma slat će blaženi pjev sna.

Ona je uvijek ona koja će i kad ubijaju, sijeku.

Ona će i tada spašavati od bezdana dna.

Ali najljepša pjesma nije uvijek ona

koja na papir pada…

(Vladimir Nazor)

ZAUZVRAT SEBI

Poželim istrčati s ravnice do brijega.

Onda odustanem kao zbunjen drugom idejom.

Nije to valjda u naumu pobjeći od svega

pa se umjesto sunca posuti zagušljivim sprejom?…

Poželim pobjeći iz grada u selo.

Možda umoran i sumoran, ali u jakoj divljoj želji.

Ali na kraju samo tuširam tijelo, hladim suho čelo

gledajući u lice koje mi se krevelji.

Poželim promijeniti ovakvo kržljavo stanje.

Iskazati snažnu veličajnu misao iz tvornice duha.

I onda izgubiti u tren neimanje i imanje

i ostati sam bez ičega, bez nade, spasa i kruha.

Poželim ono drugo, ono treće, ono deveto…

Kao da sam junak odluka na granici zla.

Na kraju sve mi prestaje i nestaje, pa čak i ono sveto

ljuljajući se na zemlji kao bez teže i stvarna tla.

Poželim, kažem, a ne znam što se to zapravo zbiva

a čak bih htio, a zatim nikako neću.

Još uvijek se pitam što se to u meni duboko skriva

jer ne želim ništa od svega, i mrtvu sreću.

Naše mane su naši najbolji učitelji…

(Nietzsche)

MASA

Oko, pokraj malog, sitnog mene na toj ulici

podiže se brojna masa, čopor hitrih ruku.

A ja mirujem, ali predajem se toj zanosnoj vici

i učini mi se da sad volim i buku…

Ljudi idu u glasnoj povorci nade.

Urlaju, plešu, plivaju, čine svoje parade.

A zapravo iskaljuju svoje teške jade

Jasno mi je, ali ne znam zašto sve to rade?

A u toj masi da si

i ne bi znao, lijevo ili desno, kuda?

To sad viču oni koje gromko grlo krasi,

i od kojih taj prosvjed vrluda…

Ulazim tako, i izlazim zbunjen,

onako kao da sam tek sad na kraju puta.

I onda mi se čini da sam lud ili munjen

Izgleda da tek sada moja stara ideja luta…

Čovjek živi u vječnom proturječju

sa samim sobom…

(Balzac)

ZAR…?

zar sam volio i one koji su me tukli i mučili.

Zar sam vjerovao i u one koji su me rušili i krali?

Možda su takve stvari sve ljude zbunjivale; i sebe čudili.

Možda su i varke i samo obmane ljude ljudima zvali.

Zar sam mislio da svi čisto i pravedno dišu i pišu.

Zar sam „čitajući vrijeme“ sve od sebe dao?

Uvijek sam naivan i lukav vjerovao u buru, drugu, tišu.

Uvijek sam s dobrim srcem sebi bio dobar i zao.

Zar sam ostao stoga što moje vjere nisu sigurne.

Zar sam životu nudio krivo lice kao zalog za sretnu dob.

Moje su riječi bile odvažne, jake i slabo burne.

Moje su riječi druga životna mudrost i zadnja kob.

Zar sam kao čovjek loš primjer te današnje uljudbe.

Zar sam i dalje lažno iskren, i začuđen svim drugima.

Moje su igre uvijek neke neobjašnjive sitne sudbe.

Moje su putne službe samo u mislima dugima…

Sve nevolje dolaze na krilima,

a odlaze šepajući…

(Voltaire)

UŠĆE VJERE

Ne vjerujem ovom vremenu, ovim sivim danima.

Ne vjerujem, jer danas si glavni, a sutra kriminalac.

S drugima si, a ostavljen sam među samima.

I kao da se oko tebe steže crni lanac.

Ne vjerujem, a vjerovao sam svim bićem.

Ne vjerujem, ali se i dalje jako nadam tom dobu.

Čini mi se da umirem, a možda tek svićem.

I nisam čovjek koji se vidi u vječnom grobu.

Ne vjerujem jer sve ubija i vara.

Ne vjerujem, ali se uzdam u staru dobru nadu.

Osjećam kako se sve polako stvara.

Možda sam čovjek sela, ali živim u gradu.

Ne vjerujem da sam izgubio drevnu istinu.

Ne vjerujem koliko ja to vjerujem u druge.

I na kraju ispijam svoju opojnu čašu, pjevam u vinu.

Na kraju vidim na nebu samo sunčanu dugu.

Ne lovi ribe na stablu…

(japanska poslovica)

NA ČIST ZRAK, NA SUNCE…

Oduvijek mi korak zatalasa spravnu dušu,

i sad ja kružim svijetom kao bedasti naivac.

Svi ljudi glibe u svoju zemaljsku sušu

i ja se među ljudima osjećam kao krivac.

I kad mi se ruke zatresu, pluća nadmu, lice zajadi,

ja uzalud brišem na čist zrak i sunce veliko.

Zašto ne bih vjerovao da se o boljem radi

i da mi želja nije ništa preveliko…

Naročito, a obzirom na čistoću zraka i sjaj neba,

Ja se uzdam u nadu ovoga svijeta kao najvišu:

To što i ja žudim, svakome od nas itekako treba,

a meni je dosta s barkom u luku najtišu.

Prolaze godine, život tužan

i siv…

(Ivo Kozarčanin)

DNEVI BITKA

Na kraju samo gola misao bježi.

Na kraju cvate brzi nesnošljiv nemir.

A kao da se od umora i sjajno sunce ježi.

I kao da se mijenja cijeli Božji svemir…

Na kraju sasvim je isto i u tom starom meni.

Na kraju sve je suvišno od neumornih stvari.

I kao da se samoubilački režem po veni.

Ili to krvarim samo od idealnih tvari.

Na kraju isto gledam kako srna preskače potok.

Na kraju slušam kako pjeva idilični stari borik.

Možda ću se vratiti u mali šumski otok.

I onda ću i ja uskliknuti neki drevni poklik.

(iz ciklusa KASNI RIMARIJ)

* * * * *

O novim pjesmama Miroslava S. Mađera

Poetsko čitanje vremena

Pjesme Miroslava Slavka Mađera osebujan su životopis u kojem njegov poetski ja nastavlja stvaralačku potragu za pravim, osmišljenim trenucima života u kojima vrijedi biti, nad kojima treba bdjeti da se ne ugase u protjecanju vremena. Odabravši pregršt pjesama iz novog ciklusa Kasni rimarij, pjesnik ih nadahnuto prati znakovitim izrekama znamenitih pjesnika koje su svojevrsna kvintesencija njegovih pjesmotvora. Imena poput Senghora, Jeana Cocteaua, Uga Foscola, Balzaca i drugih, razmiču poetske prostore njegove uznemirene i nesvakidašnje osjećajnosti, koja je znala čitati vrijeme: „Možda su i varke i samo obmane ljude ljudima zvali. / Zar sam mislio da svi čisto i pravedno dišu i pišu. / Zar sam „čitajući vrijeme“ sve od sebe dao?“ (Zar…?) Stvaralačka mudrost i trajni nespokoj njegovih stihova ostvaruju se u kontrapunktu oduhovljenih sintagmi: „Poezija ne smije propasti“ (Senghor) i „Čovjek živi u vječnom proturječju sa samim sobom“ (Balzac).Usprkos zlovremenu i gorčini koju ono ostavlja, pjesnik vjeruje u kreativnu moć poezije, u njezinu drevnu uznositost koja se ne predaje:

Vrla pjesma je ona stara struna ljepote.

Vrla pjesma je ona koja dariva rubikone duše.

(Vrle strune)

Mađerova lirika prirodna je i jednostavna poput disanja. Ona je poetska istina od muka i snova: „To su oni koji lutaju s dušama na rukama. / To su oni koji će čekati da se ljubav uveća“ (Oni koji umiru i ne umiru). Još je u knjizi Stihovi dugih naslova (Zagreb, 2007), obdaren pjesničkim vitalitetom, znao da on usprkos bolnom i mukotrpnom bivstvovanju, „hoće živjeti, hoće pjevati“. Unatoč neprekidnom proturječju s kojim se nosi pojedinac, naš se pjesnik „nada u nadu ovoga svijeta kao najvišu“ i u simbolici „sunčane duge na nebu“ promiče žudnju za životom: „Možda umoran i sumoran, ali u jakoj divljoj želji“ (Zauzvrat sebi). Možemo to nazvati i stvaralačkim inatom, ali on je dobrodošao, jer potiče i obnavlja duhovnost. Jer – razumije. Hrvatski i slavonski bard, Miroslav Slavko Mađer, i u novom je ciklusu Kasni rimarij pokazao da je pjesnik koji zna „s pjesmama biti “.

Ljerka Car Matutinović