Čarolija baskijske rustike

U zbirci pjesama Nova Etiopija baskijski pisac Joseba Irazu Garmendia, pseudonima Bernardo Atxaga, istaknuo je da piše jezikom zemlje koja se ne vidi na kartama svijeta, jezikom minijaturne nacije koja nikad nije kročila dvorskim vrtovima ni mramornim vladinim zdanjima te koja je u četiri stoljeća dala tek stotinjak književnih djela. San je bio dug, biblioteka oskudna, ali se u dvadesetom stoljeću, kako to Atxaga metaforički komentira, jež napokon probudio. Ta životinja koja se u samoobrani sklupča, prema riječima vrsnog poznavatelja bogatog Atxagina opusa, Maríje Joséa Olaziregija Alustize, slikovit je pokazatelj razvoja književnosti na tom jeziku.

Prev. Andreja Jakuš, Edicije Božičević, 2009.

Imajući u vidu da baskijskim jezikom vlada tek 700.000 govornika i to u nekoliko narječja te da je tijekom frankizma njegova uporaba bila zabranjena, Atxagin je doprinos promidžbi te kulturne baštine i njezina najvećeg blaga, jezika, neosporan. Euskera je tek u doba španjolske tranzicije potkraj sedamdesetih dobio status službenoga jezika i postao standardiziran, čime su premoštene komunikacijske poteškoće među pripadnicima različitih dijalektalnih skupina. Istodobno, novoosnovane škole ikastolas (s nastavom na baskijskom), iz potrebe za osmišljavanjem obrazovne građe na jeziku bez stalne književne tradicije, dosta su utjecale na rad suvremenih autora. U tom kontekstu trebamo promatrati stvaralačke početke ovoga pisca te njegov napor da afirmira baskijsku književnost. Svojim romanom Obababoak iz 1988, ovjenčanim brojnim nagradama, Atxaga skreće pozornost ne samo na svoj rad nego i na, prosječnom Europljanu malo poznat, baskijski identitet.

Priče iz Obabe zbirka je pripovijedaka nastalih osamdesetih godina: Kad zmija vreba pticu, Dva pisma i Dva brata. U Baskiji su te priče postigle tako velik uspjeh da su prije prijevoda na kastiljanski doživjele čak četiri izdanja. Iako sadržajno nepovezane, sve pripadaju takozvanom obapskom ciklusu, čija je poveznica imaginarno baskijsko seoce smješteno u bajkovito-mitskim okvirima. Poput Márquezova Maconda i Rulfove Comale, i Atxagina Obaba prostor je kojim vladaju samo zakoni prirode, a nadnaravno je dio svakodnevnice.

Pripovijetke su nastale u doba autorove krize, nakon njegova povratka sa studija filozofije u Barceloni koju je, kako kaže, bilo teško prebroditi, ali iz koje su proizašla prekrasna ostvarenja. Prizvuk starih legendi, bajkovito ozračje, lirski opisi baskijskoga krajolika, toplina i ljudskost samo su neki od razloga zbog kojih su ta kratka prozna djela brzo osvojila šire čitateljstvo. Ruralne teme poprimaju univerzalno značenje, a autorova zabrinutost za odbačene, marginalne likove čini okosnicu njegove proze. Neshvaćeni starci, njihovi znatiželjni unuci lišeni predrasuda, adolescenti s problemima u razvoju i životinje postaju protagonisti te progovaraju o vlastitim strahovima i težnjama. Neuklopljenost u okrutne društvene norme dovodi do otuđenja, nesigurnosti i samoće Atxaginih likova te se okrutno poigravanje prirode doima mnogo bezazlenije od nepopustljive društvene zajednice. Pripovjedačko višeglasje i originalan odabir perspektiva predstavljaju još samo neke od čari Atxagine proze. U pripovijeci Dva brata ptica, vjeverice, zmija, guska i zvijezde odazivaju se na poziv unutarnjega glasa i slijedeći svoje porive pripovijedaju radnju. Povezanost životinjskoga svijeta i ljudi, tanka granica između pojavne stvarnosti i nepoznatih sila često kulminiraju tragičnim ishodom koji autor doživljava kao prirodni životni tijek. Čak i sami pripovjedači podliježu smrti: vjeverice umiru zbog ljetne žege, ptica ne odolijeva zmijinoj hipnozi, a sama zmija završava u guskinu kljunu. U Atxaginim pripovijetkama nagoni vladaju razumom, a osluškivanje unutarnjih impulsa postaje jedinom vodiljom. Tako neobični djedica iz Kad zmija vreba pticu predosjeća svoj kraj i dugo iščekivano putovanje u Terranovu te se, prepuštajući se fatumu, oprašta s veprovima, seoskim mačkama i psima. Dva pisma, za razliku od ostalih pripovijedaka, nije prožeta fantastičnim uprizorenjima, ali savršeno slijedi Atxagino poimanje svijeta i njegovih zakona. Old Martin, stari baskijski pastir koji je najveći dio života proveo čuvajući stada u planinama, prisjeća se svoje mladosti u Basque Country i igre sudbine zbog koje je emigrirao u Novi svijet. Brojni anglizmi pomiješani s baskijskim elementima, izrazit osjećaj za humor i ironiju služe Atxagi kao odskočna daska za još jednu suptilnu društvenu kritiku, kojom se jasno zauzima za prostodušnost i slobodu.

Prijevod Priča iz Obabe iznimno je vrijedna inicijativa da se hrvatskoj čitateljskoj publici predstave i djela takozvanih malih književnosti, koje su se izvornošću i izvrsnošću uspjele probiti na svjetski vrh te pridobiti naklonost međunarodne kritike.