Bogatstvo Gavranova asketizma

Zagrebački izdavač Mozaik knjiga pokrenuo je novu biblioteku Priča na dar, neuobičajenog, malog formata (15x9 cm) i s platnenim koricama i efektnim likovnim rješenjima (ilustrator Tomislav Torjanac). Urednik biblioteke Zoran Maljković oslonio se na poznate autore i poznate knjige kao „dobitnu kombinaciju“. Osim Gorana Tribusona, u prvo kolo od pet svezaka uvrstio je sve reprezentativne „kućne“ pisce: Pavla Pavličića (Dobri duh Zagreba), Miru Gavrana (Judita), Sanju Pilić (Mala torba, velika sloboda) i Julijanu Matanović (Cic i svila). No da je Maljkovićev izbor naslova ostao samo na tome, bibliotekom Priča na dar jamačno se ne bismo bavili na ovome mjestu, na kojem se prikazuju nove knjige. On je međutim u prvo kolo uključio i novi Gavranov roman Kafkin prijatelj, a Sanja Pilić i Julijana Matanović u autorske izbore svoje kratke proze uvrstile su i nekoliko dosad u knjigama neobjavljenih priča.

Kao i u nekim prethodnim ostvarenjima Gavran za svoj novi roman Kafkin prijatelj nije „izmišljao“ likove. Jednostavno je preuzeo već „gotove“, općepoznate, ili barem široj kulturnoj publici bliske, autentične „protagoniste života“ – književnike Franza Kafku i Maxa Broda. Težište je, kako sugerira i naslov, na češkom piscu njemačkoga govornog izraza Židovu Brodu, a priča o njihovu složenu odnosu oslanja se, jasno, na poznate izvore. Da bi jasno naglasio kako nije riječ o strogoj biografskoj rekonstrukciji, nego o umjetničkoj prozi, Gavran u napomeni na kraju romana kaže da je u svom stvaralačkom postupku neke činjenice preuzeo iz dostupnih izvora, a pojedine je izmijenio ili izostavio: „U cilju romaneskne uvjerljivosti dopustio sam svojoj mašti da slobodno djeluje u gradnji priče, od prve do zadnje stranice.“ Roman je podijelio u tri dijela, od kojih je završni, epiloški, vrlo kratak; vremenski je obuhvaćena prva polovica 20. stoljeća, a glavna zbivanja locirana su u tri grada: Pragu, Beču i Tel Avivu.

Za Kafkina prijatelja svakako je vrlo prikladna oznaka kratki roman: prenesemo li njegove 183 stranice maloga bibliotečnog formata u uobičajene, „normalne“ mjere, bit će tu jedva stotinjak kartica. Iako se ni za njegove dosadašnje romane ne može reći da su opsegom bitno veći, ipak se može tvrditi da je u ovom slučaju piščeva svijest o unaprijed ograničenom prostoru znatno – i to vrlo poticajno – utjecala na oblikovanje piščeve narativne strategije i na njegov stil. Uočljivo je to već na prvi pogled, po segmentaciji teksta, gdje prevladavaju kratka ili sasvim kratka „poglavlja“ sastavljena često tek od dvije, tri ili četiri jednostavne rečenice; po dominaciji tzv. dinamičkih motiva nad statičkima; po redukcionizmu na svim razinama teksta. No taj opći dojam o piščevoj minimalističkoj projekciji, koja se ostvaruje u jednostavnosti, jezičnoj ekonomiji i dinamičnoj fabuli, ne samo da ne ide na štetu romana nego kao njegovo temeljno obilježje postaje najveća vrlina teksta. Kadšto je gotovo čudesno s kakvom lakoćom taj Gavranov asketizam, sad u obliku usputne bilješke, sad krokija, najčešće pak kao slutnja ili nagovještaj koji razigrava čitateljevu maštu, uspijeva dočarati složene odnose među likovima, njihova duševna stanja, emotivne vrtloge, atmosfere, dramatične situacije, diskretnu erotiku. Iako je na pojedinim formulacijama trebalo još malo poraditi, Kafkin prijatelj čini mi se dosad najboljim Gavranovim proznim tekstom.

U izbor kratkih priča naslovljen Mala torba, velika sloboda Sanja Pilić uvrstila je podjednak broj tekstova iz svake od svoje prethodne četiri zbirke (ukupno 27), a dodala je i četiri nova naslova. Posrijedi su klasične kratke priče zanatski uzorno realizirane, tematski i stilski sasvim sukladne autoričinu dosadašnjem stvaralaštvu „za starež“, kako bi rekao Ivan Kušan. Protagonistice njezinih priča ponovno su žene srednjih ili kasnih srednjih godina, u zamci svakodnevnih banalnih problema (Poludjet ću možda sutra), u potrazi za izgubljenom ravnotežom (Poljubac), u nastojanju da nađu izlaz iz apsurdnih situacija kojima su izložene u svakom trenutku svoga života (Ovisnost), u procjepu između želja i stvarnosti u kojoj žive (Riječi). U pričama Sanje Pilić, kako se to vidi i u ovom reprezentativnom autorskom izboru, snažno se zrcali prodor u žensku intimu i uopće svijet žene u posljednjih tridesetak godina. Uz radove Irene Vrkljan, Slavenke Drakulić, Dubravke Ugrešić i nekih drugih autorica, knjige Sanje Pilić svakako su jedan od ključnih književnih priloga o ženskoj osjećajnosti u nas.

U svoj autorski izbor, kojemu je naslov dala reprezentativna priča Cic i svila, Julijana Matanović uvrstila je devetnaest naslova, među njima dva nova: pripovijetku Gore i gore i kratku priču Pokora. Već taj podatak o kraćoj i duljoj proznoj formi upućuje na zaključak zašto je u Matanovićkinoj zbirci manje tekstova iako je njezina knjiga opsegom nešto veća od Pilićkine. Zanimljivo je da je u oba novouvrštena teksta uzrok životne drame njihovih protagonista isti – siromaštvo. Pritom je pripovijetka Gore i gore tematska novost u autoričinu opusu: dok su je dosad primarno zanimali žensko – muški odnosi, tematiziranje književnosti, arheologija djetinjstva i mladosti, sada je u njezinu pripovijest na velika vrata prodrla politička, socijalna i etička problematika tranzicijskog procesa koji davi ove ljude i društvo već dvadeset godina. Pričom o jednakom usudu oca i sina u dvama različitim društvenim sustavima, o razočaranju zbog iznevjerenih očekivanja, o nepravdi i nemoći da joj se suprotstave, o bolesti nasmrt kao konačnom rješenju, Matanovićeva možda okreće novu stranicu u svom stvaralaštvu usmjeravajući svjetla reflektora na sve veću masu poniženih i uvrijeđenih.