Vijenac 449

Film

Uz kinopremijeru filma The Show Must Go On redatelja Nevija Marasovića

Apokalipsa sada i tu

Josip Grozdanić

Snimljen doslovce za šaku kuna, točnije za nevjerojatno skromnih dvjesto tisuća, i velikim dijelom u neprofesionalnim uvjetima odnosno u kućnoj radinosti, prvenac mladoga Nevija Marasovića, diplomiranog filmskog i TV-redatelja kojemu je to diplomski film, prema autorovim riječima ostvarenje je namijenjeno „mlađoj Facebook-generaciji“. Nakon što je premijerno prikazan na otvaranju prošlogodišnjeg festivala u Puli, na kojem je u konačnici osvojio Zlatnu Arenu za najuspjeliji scenarij, posebnu Zlatnu Arenu za specijalne efekte, Vjesnikovu nagradu Breza i nagradu Oktavijan Hrvatskoga društva filmskih kritičara za najbolji film 2010, The Show Must Go On stekao je priličnu naklonost publike te naišao na većinom pozitivne reakcije kritike. Unatoč brojnim slabostima, razlozi tomu leže u za domaće prilike svježem konceptu filma, razmjernoj domišljatosti i inventivnosti priče, nizu satiričnih i socio-kritičkih žalaca, ali i u simpatiziranju gerilskog načina i nemogućih uvjeta u kojima je projekt ostvaren. Napokon, riječ je i o ostvarenju kojim se hrvatska kinematografija najviše približila pojmu filmskog spektakla na holivudski način, s neosporno atraktivnim prizorima plamtećeg Cibonina tornja i uništenoga postapokaliptičnog Zagreba.


slika Sven Medvešek kao ambiciozni TV-producent


Priča filma vremenski je smještena približno desetljeće u budućnost, u vrijeme u kojem je Hrvatska već sedam godina članica Europske Unije, i prati ambicioznog i uspješnog Filipa Dogana (pomalo umoran i nezainteresirani Sven Medvešek), televizijskog producenta koji je zašao u peto desetljeće života i koji organizira još jednu sezonu uspješnoga reality-showa Housed. Posrijedi je TV-format u kojem šest ljubavnih parova tijekom šest mjeseci boravi u kući posebno izgrađenoj za tu namjenu, a pobjeđuje onaj par koji stekne veću popularnost kod gledatelja i čija ljubav uspije odoljeti svim kušnjama života u izolaciji s drugim parovima. Od sama je početka jasno da Dogan pamti i bolje dane, jer je gledanost showa isprva niska, a čini se i da većina sudionika baš ne vjeruje u njegov uspjeh. No kad usred trajanja showa započne Treći svjetski rat između Europske Unije i nedefiniranog Istočnog saveza, koji za kratko vrijeme čitavu Europu pretvori u bojno polje, Dogan to svjesno odluči prešutjeti natjecateljima. U prvo vrijeme želeći iz primarno financijskih razloga natjecatelje poštedjeti istine o zbivanjima u vanjskom svijetu, ispravno se nadajući porastu gledanosti, Dogan će s vremenom prema njima razviti i određenu emocionalnu povezanost. Dok napetosti među stanarima, koje među ostalima glume Amar Bukvić, Stjepan Perić, Filip Juričić i Mirna Medaković, sve više rastu, Dogana muči i nesređeni odnos s bivšom suprugom Helenom (sigurna Nataša Dorčić), voditeljicom popularnoga televizijskog talk-showa, s kojom ima šestogodišnjeg sina Patrika.

Zaključujući da je posve nemoguće realizirati priču koja bi bila sasvim nova i svježa, autor Nevio Marasović, redatelj vrlo dobra humorističnog reality-serijala Instruktor koji se još od svoje šesnaeste godine bavi snimanjem filmova i režiranjem reklamnih spotova te koji tvrdi da ideje za priče dobiva u snu, priznaje da njegov igrani prvenac konceptom nalikuje na hvaljenu britansku TV-seriju Dead Set. Ondje je također riječ o skupini natjecatelja reality-showa, no njih okružuje i ugrožava kataklizma uzrokovana pretvaranjem ljudi u zombije. Film za koji je Marasović prvu verziju scenarija napisao još 2003. te na kojem je neprekidno radio pune četiri godine, u osnovi je obiteljska i egzistencijalna drama koja bi trebala biti usmjerena na intimne probleme protagonista i njihove međusobne odnose, a ratna apokalipsa te produkcijski skromne i ipak ne osobito uvjerljive vizualne atrakcije tek bi trebale biti kulise na kojoj se drama odvija. Autorovoj okretnosti i domišljatosti svaka čast, baš kao i zanimljivoj estetizaciji odnosno naglašenoj sklonosti stvaranju vizualno efektnih kadrova u kojima kubistička arhitektura urbanih (poslovnih) toponima današnjeg Zagreba sugestivno dočarava grad budućnosti i dodatno podcrtava otuđenost praktički svih likova, no The Show... se ponajviše doima kao pismo o redateljevim dobrim namjerama, a znatno manje kao posve smislena i zaokružena cjelina. Jer Marasović je uistinu štošta utrpao u svega osamdesetak minuta filma, od potencijalno intrigantne no tek plitko skicirane i klišeizirane obiteljske drame, preko površne kritike bezdušnoga kapitalizma i nemilosrdnoga medijskog sustava, potom očekivanog, ali također trivijalnog i nemuštog kritiziranja izravnog i posrednog terora medijskog realityja kojem smo danomice izloženi, do simpatičnog, no nemotiviranog i u filmsku cjelinu nasilno nakalemljena ironijskog odmaka kojim u sekvenci televizijskog talk-showa prikazuje politički i vojni vrh države. Da se autor temeljitije pozabavio ako ne svim, a ono barem ključnim segmentima svog djela, osobito središnjom obiteljskom dramom i kritikom Houseda / Big Brothera, da je više pozornosti posvetio karakterizaciji likova i oslikavanju njihovih međuodnosa, podjednako bivših supružnika Dogan kao i sudionika realityja, da je razvio i poneki potencijalno zanimljiv sporedni lik, svakako onaj u Dogana (nesretno?) zaljubljene suradnice Tanje u interpretaciji Ivane Roščić, te da je detaljnije razradio društveni, medijski, a možda i politički kontekst, konačni sud o filmu bio bi znatno povoljniji. Ovako The Show Must Go On u okvirima domaće kinematografije ostaje simpatičan, svjež, zanatski korektno izveden i dobrodošao kuriozitet, ali ne i mnogo više od toga.


Vijenac 449

449 - 19. svibnja 2011. | Arhiva

Klikni za povratak