Zaigrano i s humorom – nije kriv

Nisam kriv naslov je impozantne izložbe sveobuhvatnoga rada Petra Dabca, koja će zauzimati cijeli drugi kat Klovićevih dvora tijekom svibnja. Čini mi se da naslov na šaljiv način poentira fotografski put Petra Dabca.

Iz postava izložbe

Nećak fotografskoga velikana, jedan od njegovih učenika, uz Enesa Midžića, Mariju Braut, vrlo rano krenuo je vlastitim fotografskim putem. Sedamdesetih nasljeđuje atelijer Toše Dabca, u Ilici, gdje od 1980. do 1987. organizira četrdesetak izložbi. Pokreće fotografski časopis Spot, predaje fotografiju u Ljubljani, bori se za očuvanje i promoviranje fotografske baštine Toše Dabca i jedan je od inicijatora stvaranja Muzeja fotografije u Zagrebu. I dakako sve vrijeme fotografira. Isprva ozbiljne klasične, pomalo dramtične crno-bijele portrete, street life fotografije, zatim fotograme u kojima se igra medijem – naime rađeni su bez fotoaparata pa ne postoji negativ nego je slika stvorena pokretom aparata za povećavanje na kojem je raster i filter (aparat za povećavanje zakretan je ili pomican gore-dolje po vertikalnoj osi).

Na kraju 70-ih Petar Dabac stvara ciklus Osjećaj prirode, u kojem u kvadratnim formatima snima oranice u Turopolju, crvenu istarsku zemlju, kamen i more na Hvaru, kukuruzišta, nebo. „To su strukture, to nisu pejzaži. To su otisci slučajnosti, ovdje, tamo, ujutro, u kasno popodne, zimi, kad se spusti noć, izbliza, usred ljeta, u svitanje, vrlo daleko…”, piše Annie Le Brun. Drveće koje fotografira Petar Dabac govori o jednoj drugoj prirodi, sasvim ljudskoj, jer u deblima autor, zaigrano i s humorom, pronalazi oblike ženskoga spolnog organa. Sedamdesetih nastaju novi portreti, lijepih i rječitih slika, kako ih zove Marina Viculin, ali i fotografije s brojnih umjetničkih događanja, od kojih mnoge još čekaju svjetlo dana u njegovu fotoarhivu.

Osamdesetih počinje era snimaka idiotom. Sjećam se njegove izložbe 90-ih u Fotoklubu, koja će u cjelini zauzimati i jednu prostoriju u Klovićevim dvorima, a sastoji se od dva niza fotografija; zaigrane mačke u jednom nizu i nadgrobnih spomenika u drugom, a sve je snimljeno usput, u letu idiot-kamerom, uz oznaku datuma i vremena. Tehnika snimanja prati sadržaj u kojem spomenici poentiraju zaigranost mačeta, uz odbrojavanje životu (na spomenicima zaista jesu brojevi) ukazujući na život sam koji jest igra. To su bili prvi Perini radovi koje sam vidjela, ali dojmljivost je možda proizlazila i iz najave svega što će raditi poslije. A to je jednostavno biti – što za fotografa znači fotografirati, i to fotografirati sve. Sve što mu na neki način privlači pozornost, sve što je oko njega. Riječ je o neurednim kadrovima, jednakoj oštrini svega snimljenog, riječ je o svojevrsnu nebiranju, ali riječ je zapravo opet i o životnosti i igranju. I riječ je o poimanju fotografskih mogućnosti zahvaljujući kojima se to vrlo lako bilježi, pogotovo na digitalan način. Digitalna fotografija zauzima prirodno sve veće mjesto u Dabčevu fotografiranju, iako se to poput i svih njegovih fotografija događa nekako kao mimo izbora, prirodno. On će reći „tako je spretnije” ili „lijen sam”, ali zapravo digitalnost logično izvire iz njegova sadašnjeg pogleda na fotografiju. Fotografija postaje njegov pogled. Jedan je od prvih koji će joj dati smisao u Fotografskom dnevniku, čije su naznake počele i prije ere idiota, a koji je još u nastajanju.

Umjetnost jedino ima smisla ako je subjektivna i kao takva se diže prema društvenom, općem i svemirskom kontekstu. U fotografskom smislu to je danas gotovo neupitno i vrlo logično i prirodno, raditi putem sasvim subjektivna bilježenja naših stvari, onih koje su oko nas, sačinjavaju naš pogled i život. To je za Dabca vječni MK caffe, grafiti, kupaonica, krevet, zabave, portreti na kojima ljudima nije važno što su portretirani i cere se i dobro zabavljaju... Na dnevničkim fotografijama Pere Dabca mnogo je humora te uhvaćenih zanimljivih i neobičnih prizora, ali to je samo zato što sam fotograf i njegov život jesu takvi pa fotografija tek bilježi ono što već jest.

Zato Petar Dabac zaista nije kriv, nego on naprosto naprosto jest i to nastavlja bilježiti. I to je sasvim dovoljno. I više nego dovoljno. To opravdava njegovu umjetnost, a današnjoj suvremenoj fotografiji daje potpuniji smisao, ukazujući na svu širinu njezine digitalne, slučajne idiotske mogućnosti.