Vrijeme je za katarzu Hrvatske

Priča o Haagu priča je o našem odnosu prema državi / Optužnicu su od mene dva tjedna tajili Račan i moji najbliži suradnici / Bojim se da s haaškim presudama počinju nove hrvatske podjele oko Domovinskog rata / Iz Ureda predsjednika Mesića otišli su dokumenti u Haag / Hrvatska inteligencija na pravi način u društvenom i političkom životu Hrvatske ne sudjeluje desetljećima

Često se čuje da Hrvatsku izjeda mržnja i da se treba početi liječiti, da je žrtva međunarodne zavjere, da nema nacionalne državne strategije itd. O tome kakva je Hrvatska i kakva treba biti govori Dražen Budiša.

Snimio Jasenko Rasol

Je li vas zgranula presuda hrvatskim generalima u Haagu?

Duboko me pogodila, kao što je pogodila hrvatski narod u cijelosti, ali me nije iznenadila ili zgranula jer sam pretpostavljao da će generali biti proglašeni krivim. Presuda je prepisana optužnica na koju sam reagirao prije deset godina tako što sam rekao da je ona za Hrvatsku potpuno neprihvatljiva, da je Hrvatska po njoj optužena. Kada sam to rekao, došlo je do žestoka sukoba u šesteročlanoj koaliciji, ali i u vodstvu stranke kojoj sam bio na čelu.

Zašto u stranci?

Zato što je Malo vijeće HSLS-a donijelo jednoglasan stav da je takva optužnica potpuno neprihvatljiva i da se u skladu s njom ne smije postupati. Nažalost, dio vodećih ljudi HSLS-a koji su bili u izvršnoj vlasti u tom trenutku imao je drukčiji stav i tada dolazi do raskola u stranci.

Koji je stav tada zastupao premijer Ivica Račan?

Prije nego što smo došli na vlast Račan je smatrao da se s promjenom vlasti u Hrvatskoj rješavamo i problema Haaga. Zato se u razgovorima nismo ni bavili Haagom osim jednom kada sam mu rekao: Ne vidim da bi između nas moglo doći do sukoba oko tema koje se tiču aktualne gospodarske i socijalne politike, ali ima jedna tema koja bi mogla do toga dovesti, a to je Haaški sud. Kada sam mu to rekao, on je odmahnuo rukom. Mislio je, govorim o vremenu prije osvajanja vlasti, da Haag pritišćući hrvatsko vodstvo zapravo pomaže da dođe do promjene vlasti. Zato je njegova percepcija bila da se s promjenom vlasti rješavamo problema Haaga.

A što ste vi mislili?

Iskreno govoreći nisam bio uvjeren da to nije tako, ali ipak sam sumnjao. Kada sam Račanu spomenuo rečenicu s Haagom, spomenuo sam je zato da vidimo što ćemo raditi ako te stvari krenu naopako. U tom kontekstu treba gledati i na Deklaraciju o Domovinskom ratu koja je usvojena u Saboru, a napisao ju je navodno Ivo Josipović. Mislilo se da se s tom Deklaracijom zapravo oslobađamo pritiska međunarodne zajednice, s obzirom da je HDZ ušao u spor s Haaškim sudom oko toga je li Haaški sud nadležan za Bljesak i Oluju.

Zašto bi ušao u spor kada je Tuđman predložio osnivanje toga suda?

Zato što su od početka, od 1993. kada je Haaški sud osnovan, vrh HDZ-a i Franjo Tuđman vjerovali obećanjima koja im je dao Warren Christopher po kojima je Haaški sud trebao suditi odgovornima za srpske zločine. Nema još svijesti da zločini mogu biti počinjeni i s naše strane jer tada još nije bilo Bljeska i Oluje. Bilo je to naivno uvjerenje koje je dugo živjelo u svijesti vodstva HDZ-a sve tamo do 1997/8. godine, kada Tuđman govori da se spremaju optužnice protiv nekolicine generala i njega sama.

Zašto je šesteročlana koalicija dopustila da Bljesak i Oluja budu u ingerenciji Haaškog suda?

Evo zašto. Ako se jedna akcija izuzme, onda se zapravo kaže da je ta akcija problematična pa se stoga zauzimate za njezino izuzeće, ili se pak kaže da su druge akcije problematične.

Je li za vas Oluja problematična?

Za mene su Bljesak i Oluja imale isti sadržaj kao sve druge osloboditeljske akcije Hrvatske vojske. Sve akcije Hrvatske vojske kojima se oslobađao okupirani teritorij bile su osloboditeljske i tu nema razlika osim u opsegu.

Je li haaška presuda generalima zapravo presuda hrvatskoj državi?

Svakako. Ali da ne ispustim još nešto jer je riječ o stavovima. Shvaćanje da koalicijska vlast – koja je doživljena kao demokratska i koja je dobila komplimente od međunarodne zajednice u odnosu na HDZ-ovu vlast u posljednjoj fazi, kada je Hrvatska bila međunarodno izolirana – okreće stranicu u odnosu s Haagom i da zapravo nećemo imati problema rezultiralo je između ostaloga i vrlo tvrdim stavovima koje je koalicijska vlast u početku imala prema Haagu. Korespondencija između Zagreba i Carle del Ponte bila je itekako tvrda sve dok se nije pokazalo da su to bile iluzije i da Haag ide na procesuiranje najistaknutijih hrvatskih generala, sama predsjednika države i cijeloga političkog vrha. Onda je nastao politički šok.

Zašto vlast nije djelovala?

Djelovala je, ali neadekvatno.

Neadekvatno?

Najprije je Goranu Graniću bila najavljena mogućnost da se podigne optužnica protiv generala Gotovine i Ademija, on mi je to prenio i ja sam to obznanio, što je on demantirao ili nije htio komentirati. Mogućnost podizanja optužnice protiv Gotovine i Ademija najavila je Carla del Ponte i pritom napomenula da će iz političkih razloga ta dva imena odgovarati vlasti. Ali ni tada se nije vjerovalo da će se optužnica podignuti sve dok početkom lipnja 2001. nije podignuta protiv generala Gotovine.

O čemu Gotovina nije obaviješten?

Ne samo da nije znao Gotovina nego ni ja kao koalicijski partner. Optužnicu su od mene dva tjedna tajili Račan i moji najbliži suradnici – ministar Goran Granić svakako je znao, a kada je saznao Jozo Radoš, ne znam, ali on mi je to otkrio petnaestak dana nakon što je optužnica stigla.

Zašto su vam je tajili?

Nisu bili sigurni kakva će biti moja reakcija ako saznam sadržaj optužnice.

Kada vas je Račan upoznao s optužnicom?

I to je bila jedna igra. Jednoga dana poziva nas Račan, ali ne da bi nam pokazao optužnicu nego da bi nas upoznao sa sadržajem pisma koje je u povodu optužnice uputio Carli del Ponte. Pismo je zapravo bilo namijenjeno hrvatskoj javnosti. Ali uz to pismo, koje je bilo politički korak, vlast nije poduzela pravne korake koje je imala na raspolaganju. Time je propuštena zakonska mogućnost da se uputi podnesak Žalbenom vijeću Haaškog suda, što je predviđeno Statutom tog suda.

Koji su to pravni koraci?

Prvi je podnesak prigovora Žalbenom vijeću Haaškog suda, što je trebalo učiniti u roku od 15 dana od podizanja optužnice, a drugi je obraćanje Vijeću sigurnosti UN-a, jer je tom optužnicom Haaški sud izišao iz okvira koje mu je postavilo Vijeće sigurnosti prilikom osnivanja. Izišao je iz okvira Statuta i okvira rezolucija UN-a o sukobima na području bivše Jugoslavije.

Što bi se prigovorom postiglo?

Moglo se ustrajavati da Hrvatska s takvom optužnicom ne može nikoga izručiti. Umjesto toga ja sam doživio da su vodeći ljudi HSLS-a mojoj politici stranke i odluci Malog vijeća okrenuli leđa. U međuvremenu je Gotovina pobjegao.

Kako je vlast postupila kada je stigla optužnica protiv generala Janka Bobetka?

Postupila je kako je trebala postupiti u slučaju Gotovina. Pisala je podnesak Žalbenom vijeću. Gledate me iznenađeno, ali tako je bilo. I tada ponovno dolazi do sukoba u koaliciji oko drukčijega tretmana Bobetka u odnosu na Gotovinu. U međuvremenu ja ulazim u Vladu, ali sada iz ove perspektive vidim da je to bio pogrešan potez, nakon svih tih sukoba više nismo mogli funkcionirati jer sam i kao zamjenik premijera ponovno zbog Haaga došao u sukob s Koalicijom oko dva problematična pitanja. Odnosno s Račanom i s nekadašnjim mojim ministrima.

Koja dva pitanja?

Prvo se ticalo hrvatske Vlade i presude suda u Zagrebu glede odnosa s Gotovininim braniteljima kojima Vlada nije dostavljala dokumentaciju koju je dostavljala haaškom tužiteljstvu. Sud je presudio i naložio Vladi da obrani dostavi traženu dokumentaciju, ali Vlada se oglušila o presudu suda. Presuda je uručena na sjednicu Vlade, gdje je predana Goranu Graniću, koji ju je letimično pogledao rekavši mi da je Vlada pobijedila i gurnuo mi presudu. Ja sam je pročitao na miru i vratio rekavši: Vlada je izgubila presudu, krivo si pročitao!

Nije li to potpuna nezrelost i nedoraslost?

Kada govorimo o nezrelosti, priča o Haagu priča je o našem odnosu prema državi; odnosu prema suverenitetu i funkcioniranju pravne države, o našem odnosu koji obuhvaća niz segmenata društvenog i javnog života. To je pitanje shvaćanja i vjerodostojnosti politike, da ne kažem i pitanje morala u javnim stvarima.

*********

Razgovor u cijelosti možete pročitati u Vijencu br. 448. od 5 svibnja 2011.