Umjetnost ima vrijednost koja obvezuje

Pogleda li se cijela povijest ove nagrade, čini mi se da je došlo do velike inflacije. Kad je osnovana, bila je zaista priznanje iznimnim pojedincima, ali u posljednjih nekoliko godina nije tako, i čini mi se da politika i novac stoje iza izbora više nego umjetnost sama

Kristian Smeds jedno je od ključnih, ako ne i najvažnije ime suvremenoga finskog kazališta. Četrdesetogodišnjak koji iza sebe ima donekle klasičan put od otpadnika do gotovo nacionalne zvijezde svoj je status potvrdio i primitkom nagrade Nove kazališne realnosti koja se uz Premio Europa ili Europsku kazališnu nagradu ove godine dodjeljivala u Petrogradu.

Snimio Luciano Rossetti

Istodobno i pisac, ali ipak mnogo poznatiji kao redatelj, Smeds je završio Finsku kazališnu akademiju, nakon čega je osnovao neovisno kazalište Takomo, umjetničko vođenje kojeg je napustio kad je iz Helsinkija 2001. otišao u gradsko kazalište Kajaanija, grada u središnjem dijelu Finske. Postavši regionalni pa i europski kazališni čimbenik u međuvremenu, danas istodobno može raditi i u novoj vlastitoj kompaniji Smeds Ensemble i u Finskom nacionalnom kazalištu. U Petrogradu se europskoj i svjetskoj kazališnoj kritici, kao i kazališnim novinarima, predstavio jedinstvenom inscenacijom romana Paula Austera Mr. Vertigo.

Što vas je privuklo Austerovu romanu?

Susreo sam ga početkom devedesetih, dakle prije deset godina. Inače nisam mislio da je Auster odveć zanimljiv pisac, mislio sam i dalje mislim da su mu romani odveć filmični, jer on je i snimao svoje filmove, ali ovaj je poseban. Njegova je osnovna metafora leteći dječak, dakle izvođač u varijeteu, a to je bio poseban svijet u dvadesetim godinama u Americi. Putovali su od grada do grada kao mješovita skupina, u kojoj je bilo svega, od cirkuskih ljudi do nakaza. Htio sam napraviti takvu predstavu. Osim toga, u posljednje vrijeme dosta sam se koristio videom u kazalištu, pa sam htio napraviti predstavu bez njega i vratiti se osnovnim elementima kazališta. Htio sam stvoriti ozračje čuda. Ako se pokušate sjetiti kako ste se osjećali kad ste prvi put vidjeli film ili kad ste se prvi put vozili na vrtuljku, takvu vrstu atmosfere i osjećaja htio sam stvoriti. I provjeriti je li moguće napraviti ponovno neku vrstu čuda. Jer danas mi se to čini dosta teško, s obzirom da na filmu hodaju dinosauri, i sav je fizički svijet moguće prenijeti u njega... Ali ipak vjerujem da jest moguće. I mislim da ukoliko uspijem stvoriti takvu atmosferu u kazalištu, ona može biti čak i ljekovita, takvo iskustvo, ostvareno samo osnovnim elementima kazališta, može ljudima u publici pomoći. I, naravno, htio sam napraviti nešto u nacionalnom kazalištu. Nakon prve iznimno uspješne predstave koja je igrala 120 puta i koju je vidjelo 70.000 ljudi, imao sam otvorenu pozivnicu za novi projekt.

Govorite o Neznanom vojniku. Možete li približiti kontekst te predstave? O kakvoj je priči riječ i

što ona znači u Finskoj?

Neznani vojnik jedan je od najvažnijih finskih romana. Napisan je odmah nakon Drugoga svjetskog rata i Rusko-finskog rata u kojem smo izgubili neke teritorije, ali smo ostali nezavisni. Radnja prati skupinu vojnika koja polazi kroz sva ta ratna događanja. Odmah po objavljivanju romana snimljen je i vrlo popularan film, jedan od onih koje jednostavno svi znaju, iako je zaista velik broj ljudi i pročitao knjigu. Dakle, svi sve znaju, gotovo do u repliku, što nije čudno jer se na televiziji taj film vrti svake godine na Dan neovisnosti. Ali to nije ni samo knjiga, ni samo film, već ima mnogo više značenja. Upravo zato, ukoliko imate otvorenu scenu na raspolaganju i taj predložak, kombinacija sama već nudi bezbrojne zanimljive mogućnosti.

Kakva je ideološka potka tog romana?

Roman nije pisan iz herojske perspektive, i u njemu su prvi put finski vojnici prikazani kao obični ljudi. Neki od njih su bili protiv rata, drugi nisu znali što u njemu rade, treći su imali loše navike i tako dalje. Prve kritike bile su katastrofalne, tvrdile su da roman prikazuje finskog vojnika u pogrešnom i netočnom svjetlu. Ali ljudi su roman prihvatili. I onda je snimljen film, još u crno-bijeloj tehnici, koji je sasvim pristojan, čak i vrlo zabavan, i ostavlja dobar osjećaj. Takav je i trebao biti u to vrijeme obnove nakon Drugoga svjetskog rata. Osnovni ton filma zapravo je vrlo pacifistički. No zato što ga pokazuju svake godine, a ipak je snimljen u pedesetim godinama prošlog stoljeća, a govori o tome što bi trebala biti ideja nacionalnosti, patriotizma, same Finske, mislio sam da je vrijeme da ga se malo osvježi. I protrese njegove temelje, koji su ujedno i nacionalni temelji.

Nakon vaše predstave uslijedila je i velika rasprava. Na koji ste to način uzdrmali temelje nacionalnoga mita?

Predstava je bila vrlo teatralna, na primjer ruske vojnike predstavljale su perilice rublja, koje su glumci u ulogama finskih vojnika tukli velikim čekićima, uz primjeren zvuk. Razina tih debata ponekad je išla toliko nisko da su me pitali je li taj rat bio rat protiv perilica. Naše kazalište uglavnom nije tako metaforično, većinom se svodi na ljude koji sjede za stolom, piju kavu i raspravljaju koja je njihova istina. Zato perilice koje predstavljaju ljude nisu mogle biti prihvaćene iz estetskog aspekta. S jedne je strane dakle drukčiji redateljski pristup, dok je s druge strane shvaćeno kao provokacija i to što sam jednu od glavnih uloga povjerio mulatu, pa je i to, naravno, bio problem. Iako je riječ o čovjeku koji je stopostotni Finac, rođen je u Finskoj, živi tamo... Finac je kao i svaki drugi Finac.

Roman završava time da nakon službenoga kraja rata ruski vojnici ispucaju svu svoju artiljerijsku municiju na finsku stranu kako je ne bi morali tegliti natrag. Posljednje stranice opisuju to teško, prekomjerno granatiranje i posljednja rečenica glasi „Finska je mrtva!“, nakon čega samo snijeg prekrije grobove. U finalu naše predstave svi su izvođači na sceni, koja se doima kao velika hrpa smeća, a na velikom zaslonu prikazuje se video u kojem sve finske ikone, od političara i pisaca do pop-zvijezda, eksplodiraju. Ni to dijelu kritičara nije bilo drago, pitali su me zato čak želim li pobiti sve te ljude! Ali mislim da je to ipak potaknulo neku svijest o tome kako bismo trebali otvoriti raspravu o našim ratnim junaštvima i osvježiti nacionalnu svijet o tome tko smo i kamo idemo. Publika je voljela tu predstavu, i gledaju je razne generacija, ponekad čak i djed dovede unuka. Zato sam je i napravio, a ne zato da čitam što će o meni objaviti žuti tisak.

Predstavu Mr. Vertigo neki su opisali kao Gesamtkunstwerk, kao kazalište veće od života. Je li to vaša ideja kazališta, je li to ono što želite u kazalištu, s kazalištem ili od njega?

Mislim da radim više vrsta kazališta. Radio sam velike produkcije kao i monologe. Ono što ih povezuje, i mislim da je to odgovor, jest to što pokušavam doći do srži. Želim doći do esencije i smisla, dakle onoga što ima značenje za one koji to stvaraju i one koji to dolaze gledati. Ukoliko je to zaista srž stvari, onda ona ima i značenje. Imam samo jedan život i ne želim ga trošiti na nevažno, a ne želim ni trošiti vrijeme drugih ljudi glupostima ili zadovoljavanjem svojega narcizma. Naš je život ionako prepun takva smeća, pa ukoliko nemam pravu ideju, neću ništa ni raditi. Tada je bolje da odem na pecanje ili nešto slično.

Ne radim puno, ponekad dvije predstave godišnje, ali najčešće jednu. Radim sporo i volim da proces proba traje tri i pol do četiri mjeseca, što nije baš uobičajeno u Finskoj. No kad mi ponude samo mjesec i pol ili dva, onda odbijem.

Dakle, radite dubinski s glumcima. To je pomalo nalik na rusku školu, gdje se proba i po šest mjeseci.

Zbog toga i volim rusku tradiciju. Ne može ni biti drukčije, ako uložite mnogo ljubavi, novca i vremena u komad, zašto biste to brzo potrošili i bacili u smeće? To je instant-rad u kojem nema nikakve vrijednosti. Ukoliko zaista imate dobar komad umjetnosti u rukama, ona ima vrijednost koja obvezuje, ne možete to tretirati kao komad smeća.

Kakav je vaš odnos prema nagradi Nove kazališne realnosti?

Mnogostruk. Na jednoj razini uzimam je kao priznanje koje ne ide samo meni, nego cijelom finskom kazalištu, jer ovo je prvi put da ju je dobio netko iz nordijskih zemalja. Naravno da je moje ime u svemu tome, ali to nipošto nije samo individualna stvar i ja nisam u svemu tome sam. Utoliko mi je važna. S druge strane, uvijek je lijepo dobiti nagradu. Ali općenito, pogleda li se cijela povijest ove nagrade, čini mi se da je došlo do velike inflacije. Kad je osnovana, bila je zaista priznanje iznimnim pojedincima, ali u posljednjih nekoliko godina nije tako, i čini mi se da politika i novac stoje iza izbora više nego umjetnost sama. Zato se u tom smislu izgubila unutarnja vrijednost te nagrade za umjetnike. U njoj ima manje umjetnosti nego prije. Kažem li što više, prestat ću biti pristojan. Nešto se mora promijeniti u organizaciji, mora se zaustaviti i obnoviti s novim ljudima, možda mlađim, jer njezino je vrijeme na ovakav način očigledno završilo. Sad je to okupljanje dinosaura. Sve ima svoje vrijeme, pa kao što i kazališni umjetnici mogu nakon nekoliko godina zatvoriti kazalište ili raspustiti kompaniju, nešto slično trebalo bi se dogoditi i s ovom nagradom. Razgovarao sam i s mnogim drugim ovdašnjim umjetnicima i svi imaju osjećaj da umjetnost ovdje više nije u žarištu.