Tradicija koja obvezuje

Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti svečanom je sjednicom u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu pod visokim pokroviteljstvom Sabora RH 29. travnja obilježila 150. obljetnicu osnutka.

Sjednica je započela čitanjem ulomaka iz govora biskupa Josipa Jurja Strossmayera, koji je sa žarom pozivao Sabor na promicanje slavenske znanosti i kulture i čije ideje ni stotinu i pedeset godina poslije nisu izgubile aktualnost ni žestinu.

Pitanje osnivanja Akademije, najstarije na europskom jugoistoku, biskup Strossmayer službeno je predstavio govorom na sjednici Hrvatskoga sabora 29. travnja 1861. Istoga je dana izabran odbor koji je izradio statut Akademije s jasnim određenjem njezine svrhe i ustroja. No zbog posebnih interesa bečkih političkih čimbenika, car i kralj Franjo Josip tek je nakon pet godina, 4. ožujka 1866, odobrio – prilično izmijenjena – pravila o Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti, a takvima su ostala do Drugoga svjetskog rata. Za vrijeme NDH Akademija je djelovala pod imenom Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, a zatim opet kao Jugoslavenska. Uspostave samostalne i demokratske Republike Hrvatske, Hrvatski je sabor 26. lipnja 1991, na prijedlog Akademije, donio novi zakon o HAZU kao najvišoj znanstvenoj i umjetničkoj ustanovi u Republici Hrvatskoj, čime je zakonski potvrđena činjenica cjelokupnoga njezina dotadašnjeg djelovanja.

Obljetničkoj svečanosti u HNK-u prisustvovali su mnogi domaći i inozemni suradnici Hrvatske akademije, najviši uglednici iz političkog, kulturnog i znanstvenog života Hrvatske, a prigodne su govore održali predsjednik Akademije Zvonko Kusić, predsjednik Alleae, ujedinjenih europskih akademije znanosti i umjetnosti Jüri Engelbrecht, izaslanik predsjednice Vlade Radovan Fuchs, predsjednik Sabora Luka Bebić te predsjednik Republike Ivo Josipović.

Govornici su se redom pozivali na važnost Strossmayerovih riječi, ne zaboravljajući istaknuti i buduće ciljeve Akademije, prije svega „aktivno vođenje znanstvene zajednice u informacijskom društvu i prilagodbu novoj paradigmi znanosti“ (Kusić), naglasiti važnost nastojanja na ostvarenju „društvu znanja kao društvu 21. stoljeća“, ali i, u svjetlu modernih problema, kao ideju vodilju citirati Rablaisa i upozoriti da je „znanost bez savjesti ruševina duše“ (Bebić).