Samo taj Čovjek toliko čvrsto stoji na zemlji da odmah vidiš nebo

Probudila me neobična tišina. S otvaranjem očiju prisjetio sam se dogovora od sinoć, s pjesnikom Tadijanovićem, i dvojicom prijatelja, piscem i izvjestiteljem. Trebamo se naći u osam pred hotelom. Zajedno ćemo dočekati Svetog Oca Papu. Iako sam znao da će biti mnogo ljudi na dočeku, još si ujutro nisam mogao predočiti što to znači, biti malena ptica u dvjesta tisuća velikom jatu na travnjaku čepinskog aerodroma.

Prije tog jutra uz nekoliko dokumentarnih filmova na TV i pročitanih članaka i knjiga o Papi Ivanu Pavlu II. podsjetio sam se o … o Bože, ima li pridjeva koji bih koristio, a da nije pretenciozan ili zagađen nekom ideologijom, a taj Čovjek to ne zaslužuje. Jednostavno rečeno, taj me Čovjek privukao svojom jednostavnošću, jer samo je on taj Petrov nasljednik, o kojem možeš reći „taj Čovjek“, a da se ne koristiš mnoštvom kitnjastih opisa kao u prošla vremena u kojima su bila važna i nosila s papom na ramenima jakih muževa. Samo taj Čovjek toliko čvrsto stoji na zemlji da odmah vidiš i nebo. Zato sam htio biti i ja ta ptica bez krila koja će iz golemog jata bar gledati u nebo.

Hodajući prema hotelu pratila me ista ona tišina koja me i probudila, samo se čuo cvrkut vrabaca i lastavica. Takvu svečanost u zraku poželio sam zauvijek. Naravno, znao sam kako je promet u središtu grada obustavljen cijeli dan, ali ta tehnička odluka gradskih otaca nije mi smetala da svečanost povežem s Papom. U gradu više nije bilo ni ljudi; uplašio sam se da smo mi možda loše planirali. No pred hotelom već me čekao auto, i moje kolege uhvatio je strah da ćemo zakasniti.

Prijatelj vozi auto praznim gradom. Policija ga zaustavi, a kad vidi Tadijanovića, svi su nam prolazi otvoreni. Osjećam se povlašten i ponosan, jer jednom i s pjesnikom imaš prednost u strogoj društvenoj ljestvici. Pred pozornicom oltarom ono jato, a jedno veliko arhitektonsko krilo diglo se nad oltarom čineći sjenu od prejakog sunca. U sjeni, pod krilom, bit će onaj koji će svojom Čovječnošću zabljesnuti već pregrijano jato. Divim se ljudima, njihovoj strpljivosti na vrućini koja se može metaforično usporediti jedino s paklom, koliko god to zvučalo u ovom trenutku neprilično, jer ta metaforična vrućina pakla pretvorila se u toplinu ljubavi koju je svaki u jatu pripremio za dolazećeg Čovjeka. Tadijanovićeva ljubav pomiješala se s tremom jer on će Papu pozdraviti, pokloniti mu pjesmu. Sretna li stogodišnjaka, i to je doživio. Dva starca pružit će si ruke, koliko dobrote u tim rukama; pogledam u prijatelja do mene, on sve isto osjeća. Zamišljam nevidljivu iskru koja će se dogoditi njihovim dodirom, jer oni su život, dug i odveć koristan život. Sjećam se riječi profesora teologije iz Đakova koji odgovara na pitanje zašto tako star i bolestan Papa dolazi po treći put u Hrvatsku? „On svojom javnom starošću pokazuje kako je i starost život, da i na nju treba računati, a ne odbaciti je. Suviše je mladih koji svoje umorne roditelje daju nekom drugom na čuvanje.“

Naše karte za prvi red bile su smiješne; svi su se već smjestili prije nas. Do dolaska Pape ima još sat vremena. Znatiželja mog prijatelja i mene odvela nas je do sjedala za novinare i uglednike. Toliko novinara na jednom mjestu s istim zadatkom nismo nikad vidjeli. Jezici i laptopi povezuju se prema jednom trenutku, prema onom događaju kada će ustreptalo jato pozdraviti i moliti s tim dugo očekivanim Čovjekom. Mreža preko globusa bila je ispletena, utikač klupka bio je Osijek.

Na najavu da je papamobil blizu osjećam jaku želju da ga vidim. Znam kako su me njegove napisane misli, izgovorene riječi, duboko dirnule, znam da su mi važnije od udaljene slike Čovjeka u misiji, ali ljudski je vidjeti i lice njegovo. I đakovački je teolog u pravu: starost isijava život.

Moćna vrelina sunca hoće pobijediti slabo tijelo, ali molitva mnoštva je jača, prvi najjednostavniji dokaz da Bog postoji. Ipak, dva tijela nisu izdržala ne zato što nisu vjerovala, možda prije obrnuto, predala su se. Divim se svima i sebe smatram slabićem jer sam našao komad sjene. Prijatelj i ja šutimo. Često zaboravim molitvu izgovoriti naglas, previše je osjeta koji mi se uvlače kao tetovaža, nikad mi ih nitko neće uzeti. Ne znam hoću li biti u duši oslikan tim divnim ljudima ili njegovom prisutnosti, ne zato što poštujem instituciju Svetog Oca Pape, nego upravo zato što je on tu instituciju uveličao pokazujući se čovjekom jednako malenim pred Bogom. U tome je njegova veličina, u malenosti. On je osjetio vrijeme u kojem višak prošlosti treba u muzeje smjestiti, a otvorio je vrata kroz koja će samo hrabri moći proći, svi drugi odmah će se pretvarati u voštane figure. Spoznao sam to dok sam ga gledao onako klimava i drhtava, a čvrstinu i snagu je darivao, i zato se nisam otopio na suncu. Vidim i prijatelj do mene je nekako čvršći, i još dvjesta tisuća figura kojima po odlasku Pape kao da je vrelina sunca neka šala.

Svi su raspoloženi, smiju se, ja se opet čudim mnoštvu, divim im se, ali se i ja osjećam dijelom njih, pobijedili smo sebe. Susrećemo Tadijanovića, Bože i on je pobijedio sebe, smije se.

Hodamo prema autu, svi se vraćamo kućama, a ljudi pjesnika zaustavljaju, rukuju se s njim, dodiruju život, pogrbljen i drhtav, ali ipak raduju se kao da pozdravljaju dijete i, istina, pozdravljaju lektiru u sebi. Mnoštvo se radosno žuri, progurava, premješta i smije. Nisam vidio tužno lice, nisam vidio osamljenog u jatu. Ptice su od predgrađa do središta grada stalno cvrkutale, mnoštvo ljudi nije im smetalo, a već sutra morat će biti tiši. Kaže se u narodu: e, da je svaki dan nedjelja. Kojeg li blagdana.

lipanj 2003.