Redefiniranje poetskog

Poezija Damira Radića od početka je izazivala sasvim oprečne ocjene pa su, već i u skladu s osobnim kritičarskim preferencijama, o njoj afirmativno pisali primjerice Sanja Jukić i Goran Rem, dok se negativnim kritikama Zvonimira Mrkonjića nedavno pridružio Nikola Petković. Čini mi se da je razlogu takvih kontroverzija bio najbliže Krešimir Bagić, koji je već u tekstu o prvoj Radićevoj zbirci pjesama Lov na risove 1999. ustvrdio da je „...retrospektiva doista Radićeva povlaštena perspektiva. No, ona nije nimalo bezazlena, jer stavlja u zagrade klasične obrasce percepcije i dovodi u pitanje samorazumljivost analitičkih pojmova poput subjekta, individualnog stila, žanra, napokon i samog umjetničkog djela.“

Damir Radić, Pokopana tajna, Vuković&Runjić, Zagreb, 2010.

U Radićevoj se poeziji upravo i radi o bitnome redefiniranju onoga što shvaćamo kao pjesničko. Jasno je kako je pojam pjesničkoga već odavno, a posebice od povijesnih avangardi, bio toliko rastegnut da se počesto više i nije moglo odrediti čvrste granice koje bi neka retorika teksta uspostavila u odnosu na nepjesnički diskurs. Uostalom, proces defiguracije i narativizacije pjesničkoga govora (unutar kojeg Radić i propituje karakter poetskog kao takvoga) u hrvatskoj poeziji počinje još od Tadijanovića, a kulminira primjerice Makovićevim posve demetaforiziranim narativnim pjesmama, a potom i u gotovo programatskome ustrajavanju na nultom stupnju pisanja u mimetičkome pjesništvu devedesetih i nultih godina. Postuliranjem posvemašnje nereprezentativnosti jezika i njegove nekorespondencije sa stvarnošću zapravo je otvoren put ne samo za jezičnu prevlast označitelja nego i za postmodernističko shvaćanje da je bilo koji zamišljiv poetski svijet samo označiteljske naravi, da je svaka poezija jednako konvencionalna i virtualna.

U tome kontekstu Radićev koncept poetske intermedijalnosti, obilne citatnosti, narativnosti i defigurativnosti i nije nešto što bi u 21. stoljeću trebalo odveć „bosti u oči“, već bi on zapravo trebao biti samo jedna od logičnih poetičkih mogućnosti postesencijalističkoga pjesništva. No pitanje je koji bi to točno tip virtualnosti bio upravo Radićev? S jedne strane možemo ustvrditi da, kao i u dvjema dosadašnjim Radićevim zbirkama pjesama (Lov na risove, Jagode i čokolada), i u Pokopanoj tajni (za koju autor tvrdi da je, nakon spomenutih dviju knjiga, „završni dio intertekstualne i transmedijalne trilogije“), postoji barem formalna poetska razina pisanja u stihovima. To, dakako, nije dovoljno da nešto bude poezija, ali je ipak važno jer filmska se priča u stihovanom mediju ipak modificira, i formalno i funkcionalno. Čak se takva poezija (koja ima i stihova sličnih didaskalijama) po učincima razlikuje i od nekih scenarističkih ili dramskih formi koje bi joj, po naravi stvari, trebale biti vrlo bliske. No ona, za razliku od scenarija ili drame, ne „služi“ kao predložak ičemu drugome pa je upravo poetski tekst koji čitamo ono jedino što se treba dogoditi.

Zato Radićeve najčešće dulje narativne strukture koje ogoljelim jezikom „pričaju“ razne serije i filmove smjeraju na razmjerno jedinstven poetski učinak koji ipak nadilazi samo to „prepričavanje“. Time mislim na neku poetiku vizualnosti i dojmljivosti konkretnih predmeta i događajnosti, na evociranje atmosfera i „zgusnutih“ trenutaka koji „govore“ već sami po sebi („U kratkom kaputu brodskog kapetana, / obnaženih nogu, / s pastelnim usnama / na nježnom licu, / Elsa ti si jedina dobra stvar / što me je zadesila na ovom krstarenju / od Acapulca do San Francisca; / gledam te iz prikrajka, / sklupčala si se na pramcu s knjigom u rukama”).

Dakako da je takva poetika ujedno i kritika ideologičnosti, uopće svake pretjerane cerebralnosti koja od ideja i koncepata više ne uočava uzbudljivost vidljivoga. No Radić razne vrste ideologičnosti – u najmanju ruku filmske – ipak hotimice uvlači u svoj tekst, i to u svojstvu unutarnje logike pojedinih filmskih, pa sad i pjesničkih, uloga pjesmovnoga subjekta iz kojih piše i o kome piše. On, dapače, jasno ističe „šavove“ takvih ideologijskih mreža pa jezičnim obilježjima te načinom govora i fabuliranja karakterizira pojedine likove i vrste diskursa. Nerijetko završi i u nekom stripovskom karikiranju u kojemu istodobno ironizira pojednostavnjeni svijet modernih filmskih mitologija, ali i biva ponesen njegovom snažnom sugestivnošću („Čitali ste priču o / Jesseju Jamesu – / kako je živio i umro; / ako još uvijek imate / potrebu za čitanjem, / evo priče o Bonnie i Clydeu. // Bonnie i Clyde / sad su Barrow gang, / i sigurna sam da vi svi ste / čitali / kako su krali i pljačkali, / i da oni koji su kreštali / obično bijahu pronađeni mrtvi / ili kako umiru. // Mnogo je neistina / u tim škrabotinama; / oni uopće nisu tako / okrutni; / ali njihova narav je opora; / oni mrze zakon – / krtice, ljigavce / i štakorske cinkaroše“). Kao da nam tako poručuje da ako već treba birati između raznih oblika neizvornosti, onda valja izabrati onaj koji nas i nakon drugoga „gledanja“ još uzbuđuje.

U Radićevoj poeziji tako ne treba iskati neku originalnost na razini sama pjesničkog jezika i njegove retorike, već je znatno važnije koliko su zanimljive razne njegove funkcionalizacije, koliko su uspješno odigrani i međusobno kombinirani pojedini likovi koji stvarnosno i filmski već i tako prethode svome upjesničenju. Dakako da u svakoj glumi pa tako i u onoj pjesničkoj ima boljih i lošijih izvedbi. Radićev način pisanja upravo i pretpostavlja takav rizik. No tekstualno hodati ukorak s protagonistima neizvjesnih filmskih i poetskih sudbina zna biti i vrlo zanimljivo jer se pripovjedna konstativnost neprestance pretvara u živu performativnost svih dosad spomenutih Radićevih poetičkih obilježja. Tu performativnost potiče i svojevrsna globalizacija poetskoga izričaja, kulturni nomadizam, odnosno beskrajno lutanje istršcima raznolikih civilizacijskih miljea, što je samo „nastavak drugim sredstvima“ Radićeve poetike vizualnosti, hotimične stereotipizacije i bodrijarovske simulakralnosti u kojoj su kopije izgubile svoj original.

Na kraju, u povodu zbirke Pokopana tajna nameće se pitanje neće li se s vremenom Radićeva poezija prometnuti u vlastiti, makar i opravdano cikliziran i napet, simulakrum? Da se to ne dogodi, naš bi autor nakon dojmljive poetske trilogije zamku samomanirizma ubuduće ipak morao izbjegavati ne samo promjenom filmskoga žanra koji presađuje u pjesništvo, već i djelomičnom promjenom sama pjesničkog „filma“.