Prisilna bratstva

Nešto zacijelo nije u redu s idealima slobode, jednakosti i bratstva kada svaki pokušaj njihova ostvarenja završi s krvavim posljedicama.

Francuska revolucija koja je tri pojma ustoličila kao moto novoga društvenog uređenja ubrzo je pokazala da pod njima podrazumijeva sasvim osobita, nipošto univerzalna značenja. Jednakost, koja je značila ravnopravnost građana pred licem pravde, zadobila je neobičnu manifestaciju u izumu francuskoga liječnika Josepha Ignacea Guillotina, koji je smrtnu kaznu odrubljivanjem glave doveo do savršenstva. Ideja brze i bezbolne (!) smrti za sve okrivljenike, čak i ako u sebi ima humanističku notu zbog toga što je ukinula povlastice koje su viši staleži zadržali i u izvršenjima smrtnih kazni (plemići se nisu čerečili ni spaljivali za razliku od običnoga puka), u sebi i dalje ima nešto monstruozno. A od same ideje monstruoznija je jedino njezina realizacija, koja je dovela do toga da se u svega nekoliko godina dekapitira gotovo 40.000 ljudi, većina njih bez ikakva suđenja. Propovijedani ideali u društvenim revolucijama stupaju na scenu, čini se, tek nakon krvavog obračuna s prethodnicima.

O stravičnim spektaklima u kojima su uživali Francuzi potkraj 18. stoljeća piše Frano Baras. Povod za tekst nije nevažan. U pariškom kazalištu Odéon nedavno je premijeru imala predstava Adagio (Mitterrand, tajnovitosti i smrt) redatelja i pisca Oliviera Pyja. Predstavom koja prikazuje posljednje dana života bivšeg francuskog predsjednika odjekuju riječi: „Volim Srbe zato što su Hrvati ubojice“, koje je navodno izgovorio Mitterrand. Redatelj Py, kao Mitterrandov istomišljenik, a i velik zagovornik srpskog nacionalizma koji je nakon Oluje štrajkao glađu, ponavlja ih u predstavi i na taj način iskazujući nesnošljivost prema Hrvatima. Ako je takvo grubo vrijeđanje dopušteno pod krinkom pjesničkih sloboda – kako tumači naša diplomacija, ali s čim se ne slažemo – onda smo si uzeli slobodu okrenuti zrcalo prema ne tako davnoj prošlosti sunarodnjaka g. Pyja.

Opreka Istoka i Zapada kamen je spoticanja oko preciznijeg definiranja pojma Europe. Da je za zapadne Europljane u nju uključen i vrijednosni sud, nema nikakva spora. Drago Jančar u eseju Pridošlica iz Septentriona to pokazuje zgodom u kojoj je devedesetih bio pozvan u Palais de Chaillot na prvi veliki susret intelektualaca Istoka i Zapada nazvan Plemena ili Europa. Nije bilo sumnje, piše Jančar, kakva su se značenja skrivala iza dvaju pojmova. Iako su neki francuski intelektualci, poput Alaina Finkielkrauta, prosvjedovali protiv takva imenovanja, ipak je jasno kakve predodžbe dio zapadnih intelektualaca ima o svima koji su se nalazili s onu stranu željezne zavjese.

Jančar u eseju piše o specifičnom iskustvu književnika koji su djelovali pod komunističkim diktaturama. I dok su za umjetnika tamne strane totalitarnog labirinta otvarale i neke druge mogućnosti izražavanja, odvažnosti i solidarnosti, ti pozitivni aspekti djelovanja pod diktaturom razvili su se isključivo zahvaljujući istinskim čovjekovim slobodarskim težnjama, a usprkos represivnom sustavu koji je na jednako monstruozan način kao i Revolucija pokušao obistiniti iste one ideale o slobodi, jednakosti i bratstvu.

Neraskidivo bratstvo naroda Jugoslavije, nakon komunističkog pogroma, dobilo je epilog u velikosrpskoj agresiji na Sloveniju, Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Čini se da se u nekim aspektima narodi i kulture jedino silom mogu pokušati izjednačiti. Takvo silovanje nedavno se ponovilo kada su u ediciji Matice srpske Deset vekova srpske književnosti objavljena djela hrvatskih pisaca Držića i Gundulića. Viktoria Franić Tomić dala je komentar na takva presezanja kojima srpska kultura pokušava tuđom baštinom popuniti vlastite nedostatke. Međunarodna kulturna krađa ne smije se ignorirati, a postupak srpskih intelektualaca može biti dodatni stimulans hrvatskim kroatistima jer upozorava da proučavanje hrvatske kulturne baštine ima važnu društvenu pa i vanjskopolitičku dimenziju.