Pripovijedanje otoka koji ljutito živi dalje

Kamara je mala otočka soba iz koje nam Senko Karuza šalje sad već četvrtu zbirku kratkih priča. Riječ je o autoru koji živi i radi na Visu, što za njegov spisateljski rad nije tek zanemariva biografska crtica. Naime, uz osebujnu poetičnost autorove proze, upravo je inzularna perspektiva prozora spomenute kamare ono što njegove tekstove od početka svakako razdvaja od ostatka suvremene hrvatske književnosti. Naslovna igra riječima uspostavlja vezu između camera obscura i autorske kamare (kako one fizičke, opipljive, tako i one nutarnje) u kojoj nastaju fotografije otoka, kratke dnevne priče o njegovoj svakodnevnici i ritualima kroz koje ga se živi i preživljava, i kroz koje on recipročno jednako tako živi i preživljava. Takvo prevođenje otoka u tekst autorov je, kako kaže u uvodnoj bilješci, pokušaj da „se zabilježi pretvaranje jednog svijeta u drugi, umiranje i rođenje, protok stvari koji je, vjerujem, jednako tragičan i komičan – kao brojni drugi događaji koji su stizali na otok i uporno ga ostavljali usamljenim“.

Senko Karuza, Kamara obscura, Profil, Zagreb, 2010.

Upravo taj aspekt pretvaranja jednog svijeta u drugi ono je što ponajviše ovu zbirku razlikuje od prethodne (Vodič po otoku, 2005), koje je svojevrstan nastavak. Naime, pripovjedač Kamare obscure sličan je prethodniku po tome što progovara za autora sad već prepoznatljivim prvim licem množine, i to mi osim što je kolektivno i čini da sam otok pripovijeda, uvlači čitatelja u svoj identitet i tako ostvaruje s njim specifičnu bliskost. No najnovije Karuzino mi izgubilo je dio svoje prijašnje melankoličnosti i nostalgičnosti kojom je zahvaćalo sjećanja na djetinjstvo, obitelj i otok kakav je bio te je ovom zbirkom izravnije okrenuto sadašnjosti, problematici sudara tradicije i globalizacije, međuljudskoj otuđenosti, turistima i konceptu turizma, cijeni civilizacijskoga napretka, odnosno opisivanju jednog svijeta koji se mijenja do neprepoznatljivosti. Zbirka utoliko funkcionira kao imagološko sjecište i žarište u kojem se predodžbe nas o njima, i njih o nama (bili oni turisti, furešti, nevidljivi vlasnici vikendica, teraferma ili Europa) međusobno sudaraju, hrane klišejima i propadaju u individualnim ljudskim situacijama. Sadržajna, otvorena pobuna protiv uokvirivanja svijeta koji ima vlastita pravila odrazila se i na boju sama pripovjedačeva glasa, koji je u ovoj zbirci grintaviji; opetovano iz priče u priču on izravno, a ponekad i ljutito, proziva sve za što smatra da narušava svijet koji opisuje, a to mjestimice potkopava snagu već spomenute poetičnosti autorova jezika. Dosjetka, liričnost i specifična zaigrana pripovjedačka perspektiva, kojima bi autor u prethodnoj zbirci zategnuo rubove priča i na neki ih način zagladio, ovdje su u drugom planu. Naprotiv, rubovi su priča Kamare obscure napukli, otvoreni pitanjima koje pripovjedač postavlja kako sam sebi, tako i čitatelju. Nerijetko priča doslovno završava upitom „Postojimo li?“, na koji se ne daje odgovor. U kontekstu prostora što ostaje bez ljudi, ljudi koji ostaju bez vremena koje je uistinu proživljeno, a u konačnici i jedni bez drugih, takvo svakodnevno stavljanje dana i vlastite egzistencije pod jasan upitnik postaje jedino mjerilo postojanja. „Kreme i svi drugi mirisni ostaci turističke sezone temeljito su isprani i sada je sve kao što je nekad bilo, propadamo polako i sigurno, kao zatvorene škure koje bubre i trunu iznutra i samo će se jednom, u nekom ponovnom naletu kiše i vjetra, otvoriti i pretvoriti u ništa.“

Jer Karuzin pripovjedač nije naivni, dobri duh bodulskoga života. On ne glorificira otok, već snažno raspršuje maglu oko tog fikcionalnog, turističkog pojma utopije i nudi doživljaj iz prve ruke, koji je dakako manje romantičan. Tako ispisuje prostor u kojem je vrijeme neprirodno razlomljeno na razdoblje u sezoni / izvan sezone, i u kojem „jesenski užici trpe samo rijetke i dobre prijatelje“. Prostor je to koji živi u stanju krajnje neravnoteže između dugog rastegnutog vremena od tri godišnja doba i furioznog, iskričavog ljetnog trenutka od nekoliko mjeseci. No kako za Karuzu, tako i za njegova pripovjedača, otok je odluka, i to odluka ljubavi, koja kao takva „isključuje slobodu odustajanja“. Zato mi kojim progovara zbirka svoje najljepše retke ispisuje oživljavajući sočnim, gotovo jestivim jezikom dnevne rituale kroz koje otok diše dubokim plućima i u kojima je kvaliteta života jednaka vremenu i pažnji posvećenima i najmanjoj stvari koja čini dan. Pritom uvlači čitatelja u svoje kolektivno mi, istodobno ga pretvarajući od stranca i tekstualnog turista u suputnika i slušatelja koji je spreman na trenutak zaustaviti dan.

Senko Karuza ispisuje svakodnevnicu koja je daleko od idealne; surova je, osamljenička, (pre)često sastavljena od muklih praznina koje sve dovode u pitanje, ali je istodobno i neprocjenjiva jer postoji, usidrena u prezentu koji nije katapultiran u neki neodređeni futur što je uvijek u stanju čekanja. Utoliko nostalgija njegova pripovijedanja nije nostalgija za prošlosti, nego nostalgija za sadašnjosti, odnosno pobuna protiv njezine jalovosti. U situaciji u kojoj je priroda uklonjena iz svakodnevnice, a potreba za njom stišana na minimum koji se manifestira u obliku kućnih lončanica ili „desetak stabljika poma, koje služe kao ukras i raspršivač tuge“, mali je korak od koncepta održivog razvoja do pukog održavanja života. A to baš i ne zvuči kao posve sjajan epilog civilizacijskoga napretka.