Pridošlica iz Septentriona

Malena je vrteća zemaljska jabuka i na njoj više nema bijelih mrlja. Međutim, dovoljno je da tu, u Europi, dolaziš iz jednog od njenih istočnih ili sjevernih krajeva, gdje putnici rijetko zalaze, i odmah si pridošlica iz Septentriona, o kojem se zna samo to, da je tamo hladno.

Czeslaw Miłosz, Rodzinna Europa

Nakon neke duge noćne debate u dobro raspoloženu krugu književnika po završetku susreta PEN-a, Adam Michnik i ja ostali smo sami. Stol je bio pun praznih čaša, vani je svjetlucala površina Bledskoga jezera na prvom jutarnjem svjetlu. U prostoriji su se polako hladile tisuće izgovorenih vrućih riječi noćnih diskutanata o padajućim diktaturama Istočne Europe, riječi o slobodi, o novom vremenu koje dolazi, o demokraciji, o ulozi književnosti u novim društvima i svemu mogućem, što nam je u tom burnom vremenu oko 1990. dolazilo iz glave i srca. Adam se nekako umorno osvrnuo na to jutarnje jezersko svitanje i rekao: Znaš li ti, Drago, za što se nas dvojica zapravo trudimo? Činilo mi se da znam, začuđeno sam ga pogledao.

Onomu tko hoće razumjeti Europu premalo je da razumije kako je pola stoljeća živjela Nizozemska, mora razumjeti i kako je živjela Mađarska (na slici: Balint Szombathy, Lenjin u Budimpešti, 1972, fotoakcija)

Za nešto toliko dosadno kao što je Nizozemska, rekao bih. Bi li ti rado živio u takvoj dosadi?

Obješenjački smo se u melankolično alpsko jutro smijali toj dosjetki o svijetlom cilju, kojem smo posvetili dobar dio svojih života. Zašto baš Nizozemska, rekao sam, zašto ne Danska? Ili još bolje – Švicarska. Švicarska je tada bila ideal, o kojem su svaki dan govorili novinari i političari novoga doba u mojoj Sloveniji. U Švicarskoj je život još normalniji i još dosadniji, ako nam se tijekom tjedna, međutim, nešto ne svidi, ići ćemo fino svi u nedjelju na referendum. Ali Adam je, ne znam zašto, ustrajao: Nizozemska.

Demokratska dosada

Shvaćao sam njegovu paradoksalnu poantu, u istočnim zemljama Europe ljudi bi napokon htjeli započeti živjeti normalan život u blagostanju i demokraciji, bez političkih trzavica, tajnih policija, nedostataka i bilo kakvih tjeskoba u svakodnevnom životu. U njegovu pitanju nije bilo ničeg uvredljivog za predivnu zemlju kao što je Nizozemska, niti u mojoj šali na račun švicarskih referenduma ičeg što bi moglo uvrijediti švicarsku demokraciju. Dvadeset godina poslije njegova Poljska i moja Slovenija žive u normalnoj demokratskoj dosadi, svake godine nekoliko me puta pozovu na referendum, jednom o termoelektranama, drugi put o statusu javne televizije, treći put o radnom vremenu trgovina nedjeljom. Politički skandali i korupcijske afere, koje povremeno razburkaju život male republike između Alpa i Jadrana, tu dosadu čine još dosadnijom, velika uzbuđenja pomalo postaju provincijalno jednolična. Da, Adam, za to smo se trudili. Toga je jutra na Bledskom jezeru bila posljednja postaja na dugom putovanju kroz melankoliju otpora, kako bi možda naš život pod diktaturom opisao mađarski književnik Laszlo Krasnohorkai. Danas samo još iz dubina povijesti odzvanja zveckanje ključeva što su na Vaclavskim namestima u Pragu poput davnih jerihonskih truba rušili zidove sretnih i vječnih diktatura u zemljama radnika, kmetova i poštene inteligencije.

Toliko opjevana i očekivana demokracija na kraju je gotovo uvijek stvar pragmatika i mediokriteta, putem izbora obično se u politički establišment probiju ljudi prosječnih, tek rijetko iznimnih intelektualnih sposobnosti. I to nije ništa pogrešno. No umjetnost, književna umjetnost, ima svoja unutarnja pravila, hijerarhiju, feudalizam

Tada, prije dvadeset godina, veselili smo se svojoj iznenadnoj normalnosti i u nadolazećim smo godinama također s oduševljenjem i vatrometom prihvaćali novu zajedničku domovinu – Europu. Trudili smo se što prije zaboraviti što nam se na putu do europskih zvijezda događalo; materijalna bijeda svakodnevnoga života i zbog nje u noćnim satima riječi urote o slobodi i demokraciji, koje su danas namijenjene svečanostima i zvuče banalno; strah i hrabrost, Majakovski i Pound, prkos i izdaja, Lenjin i Staljin, Sartre i Camus, katolicizam i komunizam, apsurd i smisao, zatvor i vladina palača – čudan labirint, kroz koji smo se probijali, uspinjali se i padali.

Kada sam se koju godinu nakon toga bledskog jutra zajedno s Michnikom našao u Parizu, prvi sam put pomislio da ljudima koji nemaju to iskustvo neće biti lako razumjeti s kakvom su se strašću i s kakvim nadanjima ljudi Istočne Europe priklanjali takozvanim europskim kulturnim i demokratskim vrijednostima. U Palais de Chaillot, u grandioznoj dvorani sa siluetom Eiffelova tornja, iza zidova su se skupili intelektualci Istoka i Zapada na prvom velikom zajedničkom susretu, koji je organizirala francuska vlada, da bi u dugoj debati progovorili o novoj zajedničkoj Europi. Iznad pozornice, gdje su se redale skupine govornika, isticao se veliki natpis Les Tribus ou l’Europe – Plemena ili Europa. Nije postojala ni najmanja sumnja da se iza riječi Europa skriva blagostanje, red i mir, iza riječi plemena pak sve što je u to vrijeme pristizalo s Istoka: raspadi država, nacionalizam, socijalne trzavice, balkanska kriza, koja je prerastala u rat. Neki od govornika, ponajprije francuski filozof Alain Finkielkraut, odmah su protestirali protiv takva naslova rasprave, netko je rekao da se željezna zavjesa s Jalte zadržala u svijesti. Neki književnici Istoka strpljivo su tumačili da su se iza željezne zavjese među ljudima očuvala europska židovsko-kršćanska, prosvjetiteljska i slobodarska načela, no ako je to istina, odgovarali su govornici zapadnoga podrijetla, kako je moguće da se od raspada Sovjetskog Saveza do oružanih sukoba na Balkanu povećava nepregledan kaos velikih i malih nacionalizama i nepreglednih političkih i kulturnih konflikata? Ako ste Europa, onda to već jednom budite, živite i djelujte kao Europljani i to odmah.

Tada sam se prvi put osjećao kao pridošlica iz Septentriona. Pomislio sam da sam veći dio života zaista proživio u nekom drugom svijetu. U svijetu gdje je vanjske životne oblike i unutarnji način života diktirao golem, pola stoljeća dug društveni eksperiment, koji je zapravo pokušao obistiniti stare europske snove o jednakosti, bratstvu i solidarnosti. I pritom je gubio individualne slobode i dostojanstvo, političku slobodu, potisnuo umjetničko stvaranje u geto i naš život pretvorio u mračno, zagušljivo životarenje, puno svakojakih nestašica, kompromisa i izdaja. Ipak – je li stvar zaista toliko jednostavna? Kao u onoj šaljivoj dosjetki iz vremena kad je Istok počivao u svjetlu bombastičnih parola o jednakosti, a Zapad pak u tami konzumerizma: ex Oriente lux, ex Occidente luxus? Nismo li se u septentrialnome mraku i smijali? Nismo li za vrijeme cjelonoćnih simpozija raspravljali o estetskim i etičkim pitanjima, o lirici i epici, o Heideggeru i Rilkeu, o metaforama i alegorijama, nismo li uvijek iznova pokretali ukinute književne časopise, nismo li razvijali rafiniran osjećaj za jezik, za ironiju, za crni humor, nije li u našim životima bilo više solidarnosti, hrabrosti, uzbuđenja, odvažnosti i rizika, koje je pobijedio život u uređenom svijetu izvan Septentriona?

Neobična veza književnosti i diktature

Godine 1994. sreo sam u Varšavi Czeslawa Miłosza. Obojica smo bili pozvani na raspravu o demokraciji i književnosti u organizaciji mladih poljskih intelektualaca iz kruga časopisa Res publica. Pitanje o odnosu književnosti i demokracije moglo bi biti neobično jedino književniku koji je svoj stvaralački život proveo u uređenoj zapadnoj demokraciji. Književniku koji je stvarao pod diktaturom bilo je logično: književnost odjednom više nije bila u središtu pozornosti, nije više bila leglo subverzivnih etičkih i socijalnih pitanja, u likovnim simbolima i jezičnim metaforama skrivenih urota, stvaranje više nije bilo prostor slobode, izgubila je privlačnost šale, ironije, satire i dubljeg značenja – kako je davnih dana napisao njemački književnik Grabbe, cenzori i politički aparatčiki nisu se više njome bavili radi revolucionarnih ideja i širenja prostora slobode, koji se širio od estetskih k etičkim i socijalnim pitanjima – kako bi rekao Brodski: estetika je majka etike – oko književnih časopisa više se nisu skupljali disidenti, sa svojim pričama i stilskim pothvatima našla se u normalnoj, dosadnoj okolini, također svaki dan sve više ovisna o sve komercijalnijem stanju na izdavačkom tržištu. Za Czeslawa Miłosza takvo stanje nije bilo ništa novo. U zadnjih četrdeset godina svoj je stvaralački uspon doživio na Zapadu i tema simpozija nije ga posebice uznemiravala. Razgovarali smo o slovenskom pjesniku Edvardu Kocbeku, kršćanskom socijalistu, koji se za vrijeme rata u otporu kao partizan pridružio komunistima, a nakon rata je doživio pogrom, postao izgnanik, disident; vrhunskom intelektualcu, suputniku francuskih personalista pri kraju života pomračio se um. Blag i mudar sugovornik na tu je temu živnuo, Miłoszu su Kocbekov život opasnog roba ideološkog dvadesetog stoljeća i njegove pjesme bili zanimljivije pitanje od pitanja o književnosti i demokraciji, o masovnoj kulturi, o kojoj je, između ostaloga, govorio u svom nastupu, radilo se o lutajućem čovjeku duhovnih dubina, pjesniku kojega je samljeo slijepi nemir povijesti. Razumio sam ga: život u zabludama ideoloških društava, u ludoj povijesti, takav život s individualnim traženjima i svom kompleksnosti vremena u kojem smo živjeli ne treba okončati. U središtu mračnoga povijesnog labirinta gledali smo u lice društvenog nasilja, ali i svoje sudbine i – umjetnosti.

Za vrijeme ručka u židovskom restoranu drugi je znameniti sudionik okupljene družbe, George Steiner, govorio o tome kako je u komunističkoj Poljskoj lutao predgrađem Katowica, da bi naišao na tvorničku dvoranu u kojoj je kazališna skupina izvodila predstavu koja je bila fantastična, nešto najbolje što je ikada vidio u europskom kazalištu. Sad pak, rekao je, kad gledam varšavska kazališta, svuda samo zabava, a zapravo se sve kreće prema cilju koji nazivamo entertainment, Broadway. Kako je moguće, pitao se, da je u tim razmjerima nastajala duboka, nimalo dosadna, veoma komunikativna, a zahtjevna estetika, koju su ljudi masovno prihvaćali? Možda je odgovor bio jednostavan: jer nije bilo ničeg tako zabavnog poput broadwayskih mjuzikla. Makar je i u tome bio određeni paradoks – u zatvorenim i nadziranim društvima umjetnička su traženja uzela maha, rizici su se isplatili zahvaljujući širokoj percepciji publike, pod ideološkim monolitom žuborio je kreativan život.

Bio je to trenutak kada je vrijeme u kojem smo živjeli odlazilo u povijest. Tamnom varšavskom ulicom odlazio je i Czeslaw Miłosz, oprostili smo se i još imam pred očima sliku kako Marek Zaleski i veliki pjesnik nestaju sami u varšavskoj magli. Mladi intelektualac, urednik Res Publicae, koji nas je skupio u Varšavi, sijedoga je gospodina, koji je vidio i razumio više no što mi možemo, držao pod ruku. Bio je to ganutljiv prizor ljudske i međugeneracijske povezanosti.

Ja sam za taj nastup u Varšavi odabrao misao Witolda Gombrowicza: „Umjetnost voli slavu, hijerarhiju, feudalizam, apsolutizam, dok demokracija traži jednakost, toleranciju, otvorenost i bratstvo.“ U raspravama koje smo vodili s krugom suradnika Res Publicae vidio sam da su Gombrowiczevu paradoksalnu misao sasvim razumjeli. Razgovor o umjetnosti samo je djelomično povezan s pitanjima koja postavljaju društvena uređenja, a pogotovo kada ta uređenja ometaju slobodan umjetnički izraz. A toliko opjevana i očekivana demokracija na kraju je gotovo uvijek stvar pragmatika i mediokriteta, putem izbora obično se u politički establišment probiju ljudi prosječnih, tek rijetko iznimnih intelektualnih sposobnosti. I to nije ništa pogrešno. No umjetnost, književna umjetnost, ima svoja unutarnja pravila, hijerarhiju, feudalizam. Koliko sam mogao prosuditi, i Miłosz i Steiner takav su način razmišljanja uzimali zdravo za gotovo.

Sljedećih godina postao sam putnik Literatur Expressa. Tako sam sa svojim prevoditeljem na njemački u nekom vlaku nabrajao naša neprestana putovanja, čitanja, rasprave, objašnjavanja. Nekako sam se naviknuo na ideju da sam autor s iskustvom nepoznatog i davnog vremena koje nikad neće uspjeti protumačiti te s iskustvom koje ni najstrpljivijim i najznatiželjnijim slušateljima neće moći u cijelosti prenijeti. Da će se uvijek iznova naći u klišejima i približnostima. I da većina čitatelja iskustva ljudi iz onoga vremena iza željezne zavjese također neće tražiti u romanima i novelama, već u eksplicitnim tumačenjima autora. A ta su uvijek samo približna. Naime, kako bih čitatelju mogao pojasniti da je među redovima povijesnog romana Galiot, koji sam napisao davne 1978, iskustvo inkvizicijske atmosfere iz diktature, premda podnošljive, jugoslavenske, da je u njemu želja za opstankom zbog takvih uvjeta? Tek kada sam rekao da sam roman počeo pisati u zatvoru, bilo je moguće iz daljine se približiti teško objašnjivome. A svejedno: uvijek je iznova bilo potrebno objašnjavati društvene okolnosti i prepustiti se klišeju o tami komunističke diktature i svjetlosti nizozemske ili švicarske normalnosti, odnosno dosade. Kada je spomenuti roman izašao na njemačkom prekrasno opremljen, priznajem da sam sijao od radosti i imao spremne duboke misli o njegovu sadržaju, stilu i jeziku. Na štandu Frankfurtskog sajma, gdje ga je izdavač predstavljao, cijeli su dan sijala svjetla, ali, alas, cijeli sam dan morao odgovarati na isto pitanje: što mislim o jugoslavenskoj krizi, koja je tada bila na vrhuncu. Navečer, kad su oko nas već pospremali štandove i trgovci su veselo hitali k zasluženim večerama i krevetima, došla je novinarka nekoga bavarskog radija. Pristojno sam je zamolio bih li mogao nešto reći o lijepoj knjizi, povijesnom romanu, koji je netaknut i neispitan ležao preda mnom na stoliću. Naravno, rekla je, i izverglao sam svoje misli o romanu. Napokon mi je uspjelo. A novinarka je zatim rekla da mi mora postaviti pitanje zbog kojeg je zapravo tu: Je li istina da je Slovenija zapravo ta koja je prouzročila jugoslavensku krizu?

Od svih većih i manjih, smiješnih i apsurdnih septentrionalnih nesporazuma, na duši mi je do danas ležala besmislena nesuglasica, koju sam imao s književnikom iz one države za koju smo se Michnik i ja jednoga jutra davnih dana pitali bismo li htjeli živjeti u njezinoj prekrasnoj dosadi. U nekoj panel-diskusiji, opet na knjižnom sajmu svih knjižnih sajmova, opet o književnosti i opet o demokraciji, upotrijebio sam tu Gombrowiczevu misao, o kojoj sam već govorio u Varšavi. Književnik iz Nizozemske vidno se uzrujao. S mikrofonom u ruci pred punom dvoranom publike podučio me da je demokracija nešto sasvim drukčije no što su to bile komunističke diktature. U demokraciji se smije kritizirati, za razliku od diktatura, no ne može se napadati samu demokraciju. Kad je vidio da pokušavam prigovoriti, a zaista sam pružao ruku prema mikrofonu, htio sam reći samo da ne napadam demokraciju, ali... izgubio je živce i uzviknuo: „Što uopće ti ljudi iz Istočne Europe govore o demokraciji! Još jučer su živjeli u diktaturama, sad pak govore da je europska demokracija stvar mediokriteta!“ Zbog te odlučnosti moj mi je ali... zapeo u grlu. Na vrhu jezika bilo mi je nešto poput: dragi gospodine, za stvar demokracije neki su ljudi na Istoku bili u zatvorima, dok ste vi... No nisam ništa odgovorio. Zbog tog hladnog tuša osjećao sam se kao protagonist kakve Havelove kazališne igre, njegov Vanek, koji sve zna, ali radije šuti. Nesporazum je bio potpun. Činilo mi se da bih morao započeti dugo predavanje o životu umjetnika pod diktaturom kako bi ga mogao razumjeti umjetnik koji živi u normalnoj demokratskoj dosadi. Još sam jednom bio pridošlica iz Septentriona.

Otada znam da bih morao svakomu tko ne razumije, pa i onomu koji ne želi razumjeti, gurnuti u ruke knjigu Czeslawa Miłosza Rodbinska Europa i oštro mu preporučiti: To čitaj!

Ponekad se pitam, kako je moguće da nakon dvadeset godina zajedničkoga života u rodnoj Europi još govorimo različitim jezicima? Nedostaje li nam zajedničkog sjećanja? Možda nije riječ samo o životu unutar različitih društvenih sustava, možda je riječ o nečem dubljem, možda je riječ o dvjema dušama istog kontinenta?

Dvije Europe

Čini mi se da poznajem obje. Mladost sam proveo u gradu udaljenu ni šesnaest kilometara od austrijske granice. Tamo je dugo godina bila terra incognita, gdje je vladao luksuz, no nakon moje osamnaeste Jugoslavija je već imala otvorene granice, često smo ih prelazili, ni Italija nije daleko. A kada bih zbrojio mjesece i tjedne koje sam proveo u SAD-u, Njemačkoj, Austriji, Francuskoj, Švicarskoj, koji tjedan i u Nizozemskoj, nakupilo bi se nemalo godina života. Dakle, sa svojim „zapadnim“ iskustvom ne bih se smio osjećati kao potpuni stranac. Dugo sam vremena skidao etiketu književnika iz Istočne Europe. Govorio sam o Sloveniji, koja je dom srednjoeuropske kulturne tradicije, baroka, prosvjetiteljstva, škola iz vremena Marije Terezije. U osamdesetima sam kao već formiran književnik sudjelovao u debatama o Srednjoj Europi, činilo mi se da u toj debati prevladavamo besmislenu europsku frakturu, taj sam put pisao o vremenu kada će ljudi, roba i ideje putovati zemljom kao nad nama oblaci, nebeski putnici. Književnik iz Istočne Europe postao sam tek nakon pada Berlinskog zida, a još izrazitije nakon uključivanja Slovenije u Europsku Uniju. Dugo sam mislio da je to prazan klišej, književnost je književnost, Europa je Europa. Nakon svojih mnogih iskustava pridošlice iz Septentriona, napokon mi je postalo jasno da pripadam svijetu koji je sa Czeslawom Miłoszem nestajao u magli neke varšavske ulice. Svijetu kojega više nema ili ga je svaki dan sve manje. Koji je samo još u našim pričama i rečenicama.

S malo uspjeha i sve manje nade da će me razumjeti, zadnjih sam godina pisao i govorio da je na Istoku Europe glede književnosti i umjetnosti općenito sve vrijeme postojalo energično ključanje, da je književnost imala neobičnu moć koja je ljude ohrabrivala ili im je barem postavljala pitanja i davala im misliti. Dok bi u Londonu uprizorili kakva Shakespearea kao dramu svoje povijesti, pisao sam, u Varšavi bi je uprizorili kao dramu sadašnjosti, borbe za vlast, i Shakespearovi prljavi kraljevi bili su krvavi vladari Istočne Europe dvadesetog stoljeća. Uprizoriti kralja Leara u Jugoslaviji značilo je pričati priču o borbi za Titovu ostavštinu. U Sloveniji se za najvažniju dramu tog razdoblja uzima Antigona dramaturga Dominika Smoleta. Iako se i ta priča odvija u drevnoj Tebi, svi koji su je čitali ili gledali u kazalištu razumjeli su da Smoletova Antigona skupa sa svojim bratom pokapa ušutkane žrtve poslijeratnoga komunističkog nasilja i da govori o etičkim dilemama suvremenoga čovjeka, o otporu i slobodi. Između književnosti i čitatelja, između umjetnosti i društva u tom europskom, zapadnoeuropskom vremenu postojala je nevidljiva i moćna napetost, koja je djelovala magično i opuštajuće. Prisjetimo se samo kakvu su eksplozivnu društvenu reakciju izazivali časopisi nevinih imena poput Literarny noviny ili Plamen u Pragu ili poslije Nova revija u Ljubljani. Njihove složene filozofske i niskotiražne tekstove ljudi su umnožavali u tisućama primjeraka, oko njih su se pokretale silovite rasprave i političke reakcije. Fotografija zgrade Društva čeških i slovačkih književnika u Pragu, u koju su u kolovozu 1968. uprte cijevi sovjetskih tenkova, povijesni je kuriozitet koji je još i danas teško razumjeti.

Za onoga tko hoće razumjeti Europu premalo je da razumije kako je pola stoljeća živjela Nizozemska, mora razumjeti i kako je živjela Mađarska.

Neznanje i zaborav učine ljude odveć samouvjerenima i arogantnima. Naravno, to vrijedi i za uvijek iznova neshvaćene i uvrijeđene Istočnjake, koji su uključivanje u zajedničku Europu shvatili kao prečac do prosperiteta, novih marki automobila i do svakojakog sjajnog entertainmenta, a pritom izgubili svoju individualnost i povijesno sjećanje. Mozgovi, u koje se od osnovne škole nadalje kroz obrazovne lijevke pored znanja nalijevala i utopija sutrašnjega komunizma, brzo su se priklonili novoj, europskoj utopiji. A kad poslovne, službene, financijske i zabavne stvari ne idu kako su zamišljali, još gore – kad se u vremenu ekonomske krize nova utopija opet odmiče nekamo u daljinu, utječu se glupoj nostalgiji za vremenima kad su im se s plakata i ekrana smiješili njihovi voljeni očinski vođe. Književnikovo sjećanje na to vrijeme nije nostalgija o lažnoj sigurnosti u toplom kolektivu, to je sjećanje na brojne ljude, pojedince, znatiželjne, one u potrazi, često u sebi podijeljene i uplašene, na ljude straha i hrabrosti, koji su skepticizam spajali s rizikom i ustrajnim otporom. Takvo je iskustvo dobar lijek protiv lažna sjaja svake društvene utopije. Upravo umjetnost, najčešće književna, omogućila nam je da shvatimo i u sebi spojimo oba europska povijesna iskustva, obje duše iste Europe. Vrijeme koje smo proživjeli na Istoku proširilo je granice „između individualnog i društvenog, između stila i institucije, između estetike i politike“, kako to iskustvo naziva Miłosz. I u književnosti, kao i u životu, to znači: imati osjećaj za slabost i različitost.

U godinama kad je velik dio Europe još ležao iza takozvane željezne zavjese, u Zapadnoj je Europi bila – uglavnom opravdano – raširena slika o tamnim i hladnim pokrajinama, o starim gradovima s raspadajućim fasadama kuća i crnim automobilima, u kojima pod slabim uličnim svjetlima stupaju muškarci u kožnim kaputima i odvoze ljude, osumnjičene za protivljenje pravednom društvenom poretku, u nepoznato. Ta slika je današnjem mladom Europljaninu tako čudna i nerazumljiva kao što su mu u djetinjstvu bile – ako su mu ih čitali – sjenovite i teško razumljive bajke braće Grimm. U Europi integracija, slobodnog kretanja ljudi, roba i ideja, tirada visoke tolerancije i otvorenosti, u i dalje prosperitetnoj Europi, premda već s tamnim oblacima ekonomske krize, još samo stariji ljudi i povjesničari mogu pojmiti što znači „željezna zavjesa“. A čudaci, kakav je i potpisani književnik, čuvaju među svojim suvenirima predmete poput komadića nekog zida, koji je prije više od davnih dvadeset godina iz Berlina donijela kći ili komad bodljikave žice s austrijsko-mađarske granice, koji mu je otprilike u isto vrijeme darovala njegova mađarska prevoditeljica. Umjesto da se prašina skuplja na švicarskom satu s kukavicom, venecijanskoj gondoli ili nizozemskim klompama, prašina se skuplja na komadu zida i komadu bodljikave žice. Priznajem, neobično je. No još je neobičnije da se i nakon dvadeset godina povremeno još osjećam kao pridošlica iz Septentriona. I to uopće nije ni loše ni dosadno.

(sa slovenskog prevela Rahela Frelih)

Esej je nastao u okviru mreže europskih književnih ustanova HALMA i Europske fundacije za kulturu koje su pripremile projekt Pisma Miloszu, posvećen stotoj obljetnici rođenja nobelovca Czeslawa Miłosza