Prava demokracija je iluzija

Tamo gdje vladaju korporacije i oligarhija nema demokracije

U povodu izdavanja knjiga Druga moderna: fragmenti o kulturi zapada i Globalno selo: sociologija informatičkog društva i cyber kulture razgovarali smo s prof. dr. sc. Anđelkom Milardovićem, znanstvenim suradnikom na Institutu za migracije i narodnosti i volonterskim voditeljem Centra za politološka istraživanja.

Snimio Mirko Cvjetko

U vašem radu spominje se druga moderna kao protuteža prvoj. Koje su bitne odrednice druge moderne naspram prve?

Prva moderna na neki je način istrošena kod Friedricha Nitzschea. Poslije je dokrajčena između dva svjetska rata, kada je u obliku tehnike i tehnologije i na tragu napretka bila inkorporirana u totalitarne ideologije. Kraj prve moderne je u Auschwitzu, Hirošimi i Nagasakiju. To ne znači da je stigao kraj modernosti i modernizacije. Druga moderna logički je i radikalni nastavak modernizacije kao transformacija forme industrijskog društva koje je rezultat prve moderne u ekonomskom, kulturnom i političkom smislu. Druga moderna znači promjenu iz industrijskog u informacijsko društvo. Ona se može pojaviti s kibernetikom, novom promjenom koja se odvijala tijekom 1960-ih i 1970-ih rađanjem novih informacijsko-komunikacijskih tehnologija i novih medija. Druga se moderna negdje rabi i kao istoznačnica za postmodernu, visoku modernu, tekuću modernost.

Imate li razloga zašto kao naziv upotrebljavate naziv druga moderna umjesto nekog drugog imena?

Imam, jer je to koncept ili idealtip koji je daleko bolji i razumljiviji, barem procesno. U odnosu na postmodernu, koja ostavlja prazninu na idealtipskoj razini, jer post označava nešto poslije, ali ne označava što točno. Kad kažemo druga, onda mi se čini da je daleko preciznije komparirati s drugim idealtipovima stanja velike transformacije svijeta. Njezine zavisne varijable su tehnologija, informacije, znanje i simulacija života, paralelni svjetovi.

Spominjete i pojam protumoderne. Koji se politički i društveni akteri i procesi u Hrvatskoj mogu svrstati pod pojam druge protumoderne?

Hrvatska se u tome ne razlikuje od svijeta kao cjeline. Od 1789. do 2011, pa i poslije dokle bude čovjeka i vijeka, postoji dijalektička igra i protuigra. Dinamička slika svijeta temelji se na načelu napretka, kao i onog koji u napretku vidi razaranje tradicije, identiteta i fizičkog svijeta. Razlika postoji na razini posebnog ili autentičnog, koje se odnosi samo na ovo društvo. Npr. protumoderna se uvijek vezuje prije svega uz konzervativne ideologije. One su uvijek orijentirane na specifičan sustav vrijednosti i tradiciju koja u ovom društvu nije ista kao u, primjerice, Njemačkoj ili Americi. Akteri druge protumoderne su oni koji odbijaju globalizaciju, multikulturalizam, neoliberalizam, useljavanje i koji jednostavno brane topos nacije države u odnosu na globalizaciju kao denacionalizaciju svijeta.

Postoji li realna alternativa drugoj moderni?

Ne, zasad su sile druge moderne, nošene novom tehnologijom, toliko snažne, da je teško govoriti o alternativama. Uvijek je moguća alternativa eskapizma. Znači, lagano ćemo se distancirati od čudesa novih informacijsko-komunikacijskih tehnologija, isključit ćemo se, i brodom se iz Splita iskrcati na Lastovo, i to nam je alternativa. Svako djelovanje ima alternativu, ali postoji racionalni odnos štete i koristi. To prepuštam svakom pojedincu. Život je jedan i neponovljiv, i zadiranje u to antropološko polje neprimjereno je i čisto je nasilje.

Spominjali ste imigracije kao vid druge moderne. Koliko su europski identitetski prijepori oko odnosa useljenika i domicilnog stanovništva aktualni u Hrvatskoj?

Ne vidim da bi prijepori postojali u Hrvatskoj, koja je stoljećima živjela u elementarnim oblicima kozmopolitskog društva. Postoje očigledni kulturni, onomastički rezidijumi, kao što su prezimena ljudi. Taj kozmopolitski element može se vidjeti regionalno, od talijanskih prezimena u Istri i Dalmaciji preko germanskih imena u sjeverozapadnim krajevima, kao i u Slavoniji, gdje ima i mađarskih imena. Prema tomu, useljavanje neće biti problem jer riječ je o ljudima koji su stalno dolazili ovamo posljednjih dvjesto godina, asimilirali se i integrirali te postali politički Hrvati koji održavaju svoju tradiciju i prvi identitet predaka. Sigurno je da će doći do migracija, jer će nedostajati radne snage. Hrvatska ima deficitarni demografski sindrom Zapada, odnosno civilizacije opadanja, u kojem će broj stanovnika, u pojedinim zemljama, opasti za pet do deset milijuna ljudi. Hrvatska će se u Europskoj Uniji suočiti s fenomenom stranaca kao i u bilo kojoj drugoj zapadnoj zemlji, morat će se uskladiti hrvatske i europske politike prema strancima. U tom slučaju oni se neće moći tretirati kao sirova radna snaga, već kao ljudi koji imaju svoje potrebe. I ja sam sin gastarbajtera i trebali bismo imati razumijevanja za te ljude, jer su i dijelovi našeg društva u kulturnom i identitetskom smislu stranci u pojedinim europskim društvima. Dolazak stranaca, međutim, ne možemo zaustaviti: pristali smo na veliku globalizacijsku igru, a igra se mora odigrati do kraja. Uvijek će postojati segmenti društva koji će imati negativan odnos prema strancima kao Drugima. U svakom europskom društvu postoji ksenofobija, a može se formirati i specijalizirana radikalno desna antiimigrantska stranka. To pripada u polje rizika demokracije, koja ne sprečava rizik. Postoji koncept borbene ili protekcionističke demokracije, kao na primjeru SR Njemačke, u kojoj se sustav štiti ustavnopravnim mehanizmima protiv stranaka koje ugrožavaju pravnu i demokratsku državu. Kad je pitanje restauracije lijevog ili desnog totalitarizma, treba reći: Ne, hvala! Ni Josip Broz Tito, ni Ante Pavelić! To su likovi za dnevnopolitička prepucavanja, simulaciju demokracije, instrumentalizaciju prošlosti u dnevnopolitičke svrhe, podjelu društva na ljevicu i desnicu. Normalno ćemo društvo postati kada se suočimo s lijevom i desnom totalitarnom prošlošću i kad prestanemo prošlost tumačiti politikama prošlosti, što je u Hrvatskoj praksa, kako unutar znanstvene, tako političke i religijske zajednice. Pazite, u svibnju će početi Drugi svjetski rat u Hrvatskoj! I opet ćemo se susresti s istim likovima u javnom komunikacijskom prostoru, i s istim diskursima? Vječno vraćanje istog!

Pridonosi li i kako informatička revolucija demokratizaciji društva?

Da, pridonosi. Pojava novih tehnologija i novih medija omogućuje decentralizaciju informacija, udobniji pristup informacijama i potpuno nov status akteru informacijskog društva, koji je i proizvođač i postavljač informacije na novi medij. On je osoba koja kreira događaj. Naravno, može to biti i osoba koja proizvodi pseudodogađaj, a po tome se ne razlikuje od bilo kojega medijskog sustava na kugli zemaljskoj koji nije ništa drugo doli sustav za proizvodnju pseudodogađaja.

Koji izazovi očekuju politiku u informacijskom društvu?

Politika se mora suočiti s pojavom više komunikacijskih kanala koje više ne može nadzirati klasičnim načinima. Zato se govori o digitalnoj demokraciji. Vlade se moraju same predstavljati kako bi bile u interakciji s građanima. Ono što vlade stavljaju na svoje portale mogu biti istine, poluistine, laži ili pseudogađaji, stoga moramo biti oprezni da u toj šumi događaja shvatimo radi li se o simuliranoj demokraciji ili pravoj demokraciji. Namjerno se koristim riječju simulirana ili defektna demokracija jer smatram da su manje-više sve demokracije defektne.

Znači, poliarhija, kao spoj demokratskih uvjeta, ne postoji?

Poliarhija je model. Ali hajdemo razmišljati ne kao politolozi, nego kao neki drugi, jer oni vide da ono što mi, politolozi, govorimo da je demokracija nema blage veze s demokracijom. Mit na razini političke znanosti treba razbiti i vratiti se Robertu Michelsu, koji 1911. u predgovoru knjizi Sociologija političkih stranaka kaže da je svaka demokracija oligarhija. Antropološki, sve leži u ljudskoj naravi, a kako ne postoji savršeno ljudsko biće, ne može postojati ni savršena demokracija. Čovjek je društveno biće i pod kapom društvenog ugovora automatski je u ratu, a kakva je to onda demokracija gdje postoji niz raskoraka u odnosu vladavine većine i nekolicine ili oligarhije s Forbesove liste, uključujući i hrvatske oligarhe, forbesijance. Treća razina uključuje socijalnu akciju koja završava u rukama nekolicine odnosno preko političkih stranaka u oligarhijskoj organizaciji. Demokracija je idealtip, a model ili simulakrum nikada ne odgovara stvarnosti, već je pokušaj čovjeka da uredi stvarnost na načelima uma! Većina sociologa zna da je demokracija zapravo oligarhija, jedino se politolozi prave blesavi i u istočnoeuropskim zemljama, gdje su zagovarali odumiranje države kao predmet politologije prije 1990-ih, a sada zagovaraju demokraciju. Ali, koja demokracija? I sustav političke znanosti u funkciji je simulacije demokracije, jer prikriva realne odnose moći.

Kako su razvijeni ti odnosi?

Kao stimulator, a ne simulator demokracije, postavit ću nekoliko heretičkih pitanja koja nam mogu poslužiti kao predmet razmišljanja. Može li se demokracija svesti samo na izbore, kao što se kod nas dogodilo? Može li biti vladavina većine, ako na te izbore izlazi 30 posto ljudi? Demokracija je komunikacija, no tko je sposoban uključiti se u informacijsko društvo – samo onaj koji je obrazovan. Može li biti demokracije uz kontrolu/cenzuru medija? Pogledamo li obrazovnu sliku hrvatskoga društva, onda zaključujemo da ono nije uopće kapacitirano za demokraciju, već manipulaciju. No to se odnosi i na američko društvo. U knjizi Carstvo opsjena. Kraj pismenosti i trijumf spektakla Chris Hedges opisuje kako postoji trideset milijuna neobrazovanih Amerikanaca. Može li demokracija postojati u društvu gdje pet posto ljudi koncentrira nacionalno bogatstvo, srednji progresivni sloj je uništen, a dio stanovništva prekapa po kantama? To više nije nacionalni, već je antropološki problem. Nismo se borili za oligarhiju, simuliranu demokraciju, medijsku debilizaciju društva, celebrity-kulturu i za prekapanje po kantama.

Koja je uloga društvenih znanstvenika u razvoju demokracije?

Kroz politologiju nam guraju Tocquivella i slične, koji nemaju veze s realnim životom. Oni su također stanje u demokraciji objašnjavali modelski. Nitko ne želi empirijski proučavati. U tom smislu Amerika je kao društvo čisti simulakrum kao i njihova demokracija. Od Baudrillarda do Umberta Eca, jasno je da je Amerika najveći simulakrum i kao velika svjetska sila uspjela je svijet pretvoriti u simulakrum. U ekonomskoj dimenziji, tamo gdje vladaju korporacije i oligarhija nema demokracije. Korporacije su autoritarne hijerarhije, a negdje i totalitarne organizacije za proizvodnju profita i kontrolu ljudskog ponašanja.

Zašto to smatrate?

Zato jer se temelje na zapovijedi, jednosmjernoj komunikaciji i apsolutnoj moći u svojoj domeni. To politolozi ne žele demistificirati, jer je politologija u svijetu isprepletena s oligarhijskim i korporacijskim strukturama, s medijima, državom, političkim strankama, PR-agencijama čije se spinologijske katedre nalaze na fakultetima gdje se stvaraju stručnjaci za prodaju magle. I to postoji svagdje, pa i u Hrvatskoj. Oni simuliraju demokraciju, a znanstvene radove pune člancima o modelima. Dekonstrukcija je takva potrošenog sustava nužna. Tako bolonjizirana znanost postaje oligarhijski privjesak i služi korporacijskim interesima. Nekad je služila gramšijevskom kolektivnom intelektualcu, a danas služi korporacijskom intelektualcu. Riječ je o opsjeni umnosti.

Postoje li u tom sustavu elite i gdje bi se one mogle nalaziti?

Postoje elite kao rezultat izbora i vrhunskih obilježja skupina iz različitih polja života, ali ovdje je riječ o oligarhiji koja se mora razlikovati od elite. Elita i oligarhija dva su idealtipa za opis društvenih skupina i njihova položaja na temelju duhovnih sposobnosti i vladavine uz pomoć novca i lupeštine. U Americi imamo formalno demokraciju, a stvarno vladavinu oligarhije, kao i u Rusiji. Kao i u Hrvatskoj. Njezini će stvarni vlasnici u sljedećem razdoblju, putem svojih ekponenata u politici, državu podrediti korporacijskim interesima. Po njima, država treba biti privjesak korporacijama ili sljubljena s njima. A što je onda to, neka si svatko grunta kaj hoće!

Koji su vam planovi za nova izdanja, pišete li nove knjige?

Do kraja godine trebao bih objaviti knjigu Stranac i društvo: fenomenologija stranca i ksenofobija u sklopu projekta na Institutu za migracije i narodnosti. Također radim na knjizi Simulacija demokracije: između demokracije i oligarhijskih tendencija, gdje se koristim dekonstruističkom metodom. Ako se dogodi prekretnica u glavi, onda će doći i do društvenih prekretnica. I politologija i dio sociologije, a poglavito psihologija, u funkciji su stvaranja koncepta simulirane demokracije i prikrivanja realnog stanja. Proces uvođenja Bologne na fakultete može se usporediti s pojavom 24 sata. Kako taj medij preparira masu u potrošače koji ne misle ni o čemu, tako Bologna pretvara intelektualni svijet mladih u amorfnu masu. Izbori oligarhiji služe kao legitimacija, a cijela javnost govori da su izbori u funkciji građana, a ne u funkciji održavanja realnih odnosa moći. Nakon izbora vlada se ne pomoću sile, nego celebrity-kulture, pseudodogađaja, PR-a, kretenizacije društvenih masa, upravljanjem društvenim masama putem reklama i potrošnje, zabave i spektakla, opće debilizacije društva, a sve je to pretpostavka za puzajući totalitarizam, za novu demagogiju, za ponavljanje povijesti. Bilo bi to sve za dijagnozu vremena, ili nešto malo o Zeitgeistu u našem malom mikrokozmosu.