Otvorenost definicije pojma queer

U velikom akvariju koji se polako puni bjelkastom tekućinom leži (ljudsko) tijelo leđima okrenuto publici. Akvarij je prekratak da bi se tijelo ispružilo, pa isprva vidimo samo amorfnu masu za koju pretpostavljamo da su leđa. Ona se pomiču onoliko koliko im to prostor dopušta, zajedno s gustom crnom grivom koja crta po staklu s unutrašnje strane. Iz tijela postupno izrastaju udovi koji pokušavaju zbuniti ljudsku logiku kretanja, ostvariti kretanje mesa umjesto kretanja tijela.

Sivija Costa, Odmaranje sjemena

Odmaranje sjemena Silvije Coste, jedna od predstava ovogodišnjega festivala Queer, prava je interpretativno-asocijativna poslastica. Iako je zapravo riječ o polusatnoj izvedbenoj instalaciji, o sjemenu iz kojeg bi se predstava tek trebala razviti, to je sasvim dovoljno za stvaranje onog ugodno-neugodnog osjećaja vizualnog izmicanja tla pod nogama, kada zapravo niste sigurni što je to što vidite – ako i uspijete prepoznati kakvu sliku, ona se brzo rastoči u neku novu. Ono što nazivamo osobom predstavljeno je kao masa tijela, kao meso tijela, odnosno kao meso umjesto tijela i njegove karakteristične forme, i kao takvo snažan je i čest motiv suvremenoga plesa. Najpoznatiji primjer vjerojatno je Self-unfinished (1998) Xaviera Le Roya i njegovo rastakanje ljudske forme u oblik obezglavljene kokoši, ali i onkraj tih prepoznatljivih oblika, u ono neodredljivo nešto. Plodna voda iz predstave svojevrstan je antonim pijesku iz Sand table (2001) Meg Stuart. Odmaranje sjemena ipak ponajviše duguje Romeu Castellucciju i njegovoj kazališnoj vizualnosti, koja stvara suvremene verzije grčkih tragedija, ali nisam mogla potisnuti ni slike iz japanskoga filma strave i užasa Ringu iz 1998.

Tijelo i njegovi mehanizmi logično su žarište Queera, pa se tako predstava Elene Córdobe Žena sa suzom bavi kako fiziologijom tako i metafizikom suza i plakanja. Žena sa suzom jedna je od onih predstava čiji izdvojeni dijelovi izazivaju nelagodu, djelomice zato što su nespretno izvedeni, izvođački kruti, a ponešto i zato što podsjećaju na najmanje zanimljive karakteristike umjetnosti performansa, u onim spiritualnim verzijama koje performans tretiraju kao kakav religiozni obred s čerečenjem sirovoga mesa i rastopljenim voskom koji se lijepi po tijelu. Predstava je, ipak, u cjelini daleko bolja od svojih otrcanih dijelova, a nespretnosti se pretvaraju u čudnovato ganutljiv bakin kačkani prekrivač za krevet. Iako izbor pojedinih vunica, da nastavim ovu usporedbu, dovodi do estetskog očaja, ukupan je dojam snažan, ne samo zbog svoje sentimentalne vrijednosti.

Donekle je inverzna situacija s dvama plesnim projektima Johna Scotta Akcije i Ples naklona. Iako su pojedine šale iz Akcije zabavna, a Ples naklona vrlo simpatičan zbog kontrasta fizičke konstitucije i gipkosti kretnji Johna Scotta, to se ne čini dovoljnim. Akcije izgledaju otprilike kao da Jack iz serije Will i Grace odjednom odluči da je konceptualni ples pravi izbor za njega i ode na poduku kod Jérômea Bela, koji čini sve što je u njegovoj moći da neutralizira njegovu ekspresivnost, ali si ne može pomoći da se ne nasmije pojedinim Jackovim šalama.

Posve je drukčijega senzibiliteta dugogodišnji suradnik Raimunda Hoghea, vizualni umjetnik Luca Giacomo Schulte koji je na Queeru gostovao s premijerom svoje predstave Joseph. Schulteova monumentalna nepomičnost i fleksibilnost plesača Josepha P. Cookseya u zanimljivoj su tjelesnoj napetosti, koja je ujedno i najzanimljiviji dio predstave. Schultea je teško ne uspoređivati s Hogheom, ali je pritom važno napomenuti da njih dvojica surađuju od prve Hogheove predstave, tako da je Schulteov senzibilitet i Hogheov senzibilitet. Obojica su vrlo posvećeni etici (da, etici) minimalizma u kazalištu, samo je Schulte, nažalost, ipak dramaturški slabije organiziran. Joseph je doslovno krcat metaforikom, i asocijativne strelice pucaju u svim smjerovima, od Lady Macbeth i njezinih krvavih ruku, Wagnerove Siegfriedove smrti i pokopa i svih konotacija vezanih uz to muzičko djelo, preko Romy Schneider i ljubavnoga trokuta iz filma César et Rosalie, pa i do biblijskoga Josipa. Schulte se, bojim se, pomalo gubi u mogućim interpretativnim rukavcima sveg tog materijala.

U izvedbenom dijelu festivala na programu su još i predstava Pamti me skupine Sineglossa, još jedan Joseph Ivice Buljana, pornopankfeministička izvođačica Diana Ponoterrorista, izvedbeno orgijanje Ricci/Forte, za queer-estetiku ipak neizbježna inspiracija B-filmovima u obliku predstave Auto Davida Wampacha, te queer cabaret Red room.

Iako feministički portal Vox feminae (www.voxfeminae.net) Queer festivalu zamjera neravnopravan tretman ženskih i muških umjetnika predlažući mu alternativno ime Gay Art Festival zbog omjera 9:1 u korist muških umjetnika, predstavljena ženska umjetnost, barem u prva tri dana festivala, kvalitetom dekonstruira tu brojčanu nepravdu, koja je (ponavljanja nikad dovoljno) ponajprije socijalno-kulturna nepravda. Ali Queer nije Gay Art Festival, ni s brojkama ni bez njih, jer ga odlikuje senzibilitet koji nije fokusiran isključivo na afirmaciju medijski ionako najistaknutijih specifičnosti jedne marginalizirane skupine. Ono što je karakteristično za Queer festival jest znatiželja i otvorenost u definiranju pojma queer, i zato bi me najviše razveselilo kada bih po izlasku s predstave čula pitanje „A što je tu bilo queer?” Lakše je i isplativije ulagati u fiksiranje percepcije o tome što je to queer, ali je zanimljivije zbunjivati je.