Opis, putopis, maštopis

Opis pretpostavlja detalj i preciznost, naglašava govornikovu percepciju i emocionalnost. U poeziji je nerijetko temelj njezina koda; u pripovijedanju dopunjuje i oplemenjuje, čak zamjenjuje naraciju. Pojavljuje se u gotovo svim diskurzima. Brojni su ustaljeni oblici i postupci opisa. Ovom ću zgodom upozoriti na tri njegove vrste – hipotipozu, topografiju i topoteziju.

Jedan od Márquezovih poklonika ovako je prikazao izmišljeni grad Macondo

Živopis

Hipotipoza (grč. ὑđďôýđůóéň, nacrt, oris) makrostrukturalna je figura (misli) kojom se označava bogat, precizan i kompleksan opis koji živo predočava scenu, predmet ili osobu. Ostvaruje se u fragmentu koji je veći od stiha ili rečenice, a manji od cjeline teksta. Prema Kvintilijanu, nastaje kada se ne ograničavamo samo na spominjanje događaja „nego kažemo i način na koji se dogodio, i to ne u općim crtama, nego u svim pojedinostima“. Temelji se na sugestivnoj slikovitosti kojoj je zadaća pokrenuti čitateljevu ili sugovornikovu imaginaciju. Npr.:

Mrzovoljan je, poglavito otkako je, iz Trsta carskom oklopnjačom, zaplovio na ovaj isuviše dugo odgađan put niz lijepu našu te je od svih odličja, što ih je na lovoru primio, grudi zakitio tek jednim, njemu najdražim: Građanskim križem kraljevskoga saksonskog reda, kojim ga je bio odlikovao kralj saski Fridrik August, koga je davne trideset i osme godine vodao po šumama i gorama Dalmacije i Crne Gore, gdje je vrli Saksonac skupljao bilje; mrzovoljniji više nego ikad u posljednje tri godine srama i poniženjâ. Mrzovoljan je, jest, i grintav, i čangrizav, jest, i najradije bi ujedao, ali pred drugima taji gnjecavost svoje duše i gotovo plačljivu razdražljivost povrijeđene svoje nutrine...

(N. Fabrio, Berenikina kosa)

Kada zauzima veće dijelove teksta, hipotipoza može – poput digresije – prekidati naraciju ili razvoj poetske teme. Prikladna je za realističku deskripciju, uvođenje i karakterizaciju lika, dočaravanje atmosfere. Pierre Fontanier (1827) pod tu figuru ubraja „živa opisivanja strasti, akcija, događaja ili fizičkih i moralnih pojava“. Falkmann je pak definira kao malu sliku, utkanu u veću cjelinu, koju ne valja zamjenjivati s velikim opisima.

U širem smislu, pojam hipotipoza koristi se kao opći naziv za razne vrste opisa. One se, prema Zdeslavu Dukatu dijele na „a) dijatipozu (živahan opis nečega kao da je pred našim očima; h. u užem smislu), b) pragmatografiju (prikaz neke radnje), c) efikciju (opisivanje ljudskog tijela i odijela), d) ikon (precizan opis nekog fizičkog predmeta), e) karakterizem (opis osobina nekog fizičkog predmeta), f) prozopografiju (opis izgleda neke žive osobe), g) prosopopeju, h) viziju s podvrstama aa) kronografijom (prenošenje u neko drugo vrijeme) i bb) topografijom (prenošenje na neko drugo mjesto, stvarno ili izmišljeno).“ Za pojave označavane nazivom hipotipoza retoričari su upotrebljavali brojne pojmove – Grci su rabili nazive dijatipoza i enargeja, a Rimljani descriptio, deformatio, ilustratio, evidentia ili demonstratio.

Ljepotu Kalnika opisivao je, među ostalima, A. G. Matoš

Čini mi se da ima razloga hipotipozu shvaćati kao jedan od deskripcijskih stilskih toposa te je – skupa s ostalim srodnim figurama – svrstati pod opis kao opću figurativnu kategoriju. Uostalom, već Janko Tomić (1875) pojam hipotipoza prevodi kao opisivanje, a Ivan Filipović (1876) kao opis.

Krajopis

Pojam topografija (grč. ôďđďăńáößá, opis mjesta) diskurzivni je deskripcijski topos koji označava detaljan i zoran opis mjesta – krajolika ili kojeg njegova dijela (rijeke, planine, šume, vinograda i sl.), naselja ili kojeg njegova dijela (četvrti, ulice, parka, groblja i sl.) ili pak kakva unutrašnjeg prostora (muzeja, crkve, stana i sl.). Topografija je žanrovska dominanta putopisa. Putopisac se čitatelju obraća kao putnik koji želi potanko prikazati svoje putovanje, prenijeti fascinaciju viđenim, poučiti ili potaknuti druge na sličan pothvat. Očevidnost njegova prikaza nerijetko prate figure poput epiteta, poredbe, metafore ili personifikacije. Njihova je zadaća naglasiti karakter, percepciju i afektivnost opisivača. Npr.:

Penjem se na vrh Kalnika, zobajući drijenak. Puni su ga šumski puteljci. Prama vrhu je gora sve golija, strmina sve okomitija, a na vrhuncu je gol kamen sa vrstom piramide za vojničke opservacije. Jamačno i danas važna strategijska tačka. Horizonti zamagljeni. Ne vidim Drave, već sama valovita brda. Oko mene grdne provalije i neprestani britki vjetar. Dolje, na južnoj gorskoj okomini, selo Kalnik, tako tiho i svečano, da razabirem glasove. Selo mirno i umorno, a pod selom uokolo kao onaj ćilim od šarenih krpica šume, livade, oranice, njive pod mrežom od cesta što se gube u maglu pa nose misli iz dragog Doma u Svijet, u daljine škure, mutne i haotične. (A. G. Matoš, Oko Križevaca 1910.)

Hrvatska je putopisna (time i topografska) tradicija veoma bogata. Nju, među inim, čine tekstovi Matije Mažuranića, Stanka Vraza, Antuna Nemčića, Adolfa Vebera Tkalčevića, Milana Begovića, Tina Ujevića ili Matka Peića.

Stari grad Okić pomno je opisivao Šenoa u romanu Seljačka buna.

Osim u putopisu, topografija je čest pripovjedni postupak. Pojavljuje se kao funkcionalna digresija koja lokalizira pripovjedno događanje, upućuje na raspoloženje pripovjedača ili na simbolički karakter opisanog mjesta. Topografija je važno stilsko obilježje Šenoinih romana. Njihova poglavlja u pravilu počinju opisom krajolika poput ovog iz Seljačke bune:

Treća je nedjelja od Uskrsa. Na prisoju proljetnoga sunca zeleni se po brežuljcima hrvatskoga Prigorja mlada šuma, a iz zelenila proviruju bijeli plemićki dvorovi. Hrlo vije se Sava pod mladim žutim vrbinjem, bliješteći od sunčanog svjetla. (...) Kud ti oko siže vidiš mladu strn, živo zelenilo bujnih livada i gajeva, a sred te ravnice možeš daleko razabrati kako bijela snaša poljem koraca, kako konjik juri cestom, kako viti, visoki jablan, stojeći samotan sred ravna polja, stere svoju sjenu po svijetlom zelenilu. Eno na jugu orijaške gromade sa sto svijetlih i tamnih zagiba. To je Okićka gora. Iz rebra joj skočilo samotno brdo, a na glavici peri se u čisto nebo Okićgrad. Bliže i niže pod gorom poviruju kućice mjesta Samobora, ko golubice: nad Samoborom ljeska se limeni toranj crkvice svetoga Lenarta. Od Okića k zapadu nižu se kranjske planine, guste im šume igraju tamnim rumenilom, iz kojeg prodiru sive okrugle kule mokričkog grada i pitomo selo Jesenice, gdje je brod gospodina Gregorijanca. Na istoku pomalo blijedi nebo, a o njem crta se tamnomodro gorje zagrebačko tekući do Save, gdje se na obali ističe brdo a na njemu Susjedgrad, komu po zidinama igra rumeni, sunčani žar. Usred te krajine stoji selo Brdovac. Jedva ga vidiš. Sijede starice, drvene seljačke kuće pod starim slamnatim krovom skrivaju se za gustim voćnjacima, koje je osulo bijelo cvijeće, i malo koji tračak prodire u dvorište, gdje sunčano svjetlo igra u bari oko koje gega četa žutih, pavuljastih guščica. Samo crkveni toranj ističe nad voćnjake svoju crvenu kapu.

Izvorno, topografija označava umijeće mjerenja i snimanja kakva područja u svrhu izrade planova i karata koje će što preciznije prikazati konfiguraciju područja te obilježja i smještaj prirodnih (reljef) i stvorenih oblika (ceste, mostovi, građevine). U tom se značenju pojam, među inim, rabi u geografiji, geodeziji, kartografiji, hidrografiji, arhitekturi, arheologiji i planimetriji.

Macondo, Smiljevo, Trećić

Podvrsta topografije je topotezija (grč. ôďđďϑĺóßá, izmišljeno mjesto). Riječ je o detaljnom i zornom opisu izmišljenog mjesta ili mjesta koje nitko nije vidio. Najprije se pojavljuje u mitološkim i biblijskim prikazima podzemnoga svijeta, pakla, raja i sl. te u njihovim književnim rekreacijama (npr. Danteova Božanstvena komedija). U prozi simboličkog ili alegorijskog potencijala pripovjedna je radnja smještena u mjesta koja doduše ne postoje, ali koja su zamišljena i opisana na temelju analogije s realnim toponimima. U romanu Doktor Živago Boris Pasternak izmislio je i opisao grad Juriatin (prema predlošku grada Perma), a Gabriel Garcia Márquez u romanu Sto godina samoće stvorio je Macondo u kojemu su mnogi prepoznali Aracatacu, grad piščeva djetinjstva. Zanimljivo je da su mještani Aracatace 2006. organizirali referendum i izglasali da se grad preimenuje u Macondo, ali to se nije dogodilo zbog nedovoljna broja glasača. Američki pisac William Faulkner u više je romana pripovjedno zbivanje smještao u izmišljeno područje Yoknapatawpha.

Radnje dvaju suvremenih hrvatskih, k tome humorističkih, romana odigravaju se na izmišljenim lokacijama. Roman Što je muškarac bez brkova Ante Tomića događa se u Smiljevu, selu koje je opisano kao tipično selo Dalmatinske zagore, a roman Osmi povjerenik Renata Baretića na otočiću Trećić koji se tobože smjestio iza postojećega Prvića i nepostojećeg Drugića u šibenskom arhipelagu. Taj je otočić ovako predočen:

Trećić je, barem njegov naseljeni, zapadni dio, otprilike nalik slovu „e“ zarotiranom ulijevo za nekih 150 stupnjeva, s time da ova središnja poprečna crtica ipak ne dodiruje vršak zadebljane nedovršene kružnice. Taj vršak, hrid uzdignuta neprestanim potiskivanjem valova s otvorenog mora, nekad se zvao samo Arta, a danas je Kejp Arta. Na vrhu mu je svjetionik, „Lajterna“ kojoj borovi sa stražnje strane rastu gotovo do ulaznih vrata. Vrh one poprečne crtice na okrenutom „e“, za divno čudo, nema nikakvog imena, cijeli se taj rtić od početka do kraja zove samo Cuorta. Od vrška Cuorte proteže se pod morem visoki greben, zvan Parvi Mur, dugačak pedesetak metara, sve do „kružnice“, tako da u Luku i sigurnu zavjetrinu mogu ući samo plovila s manje od metar gaza, a za vrijeme oseke manje-više nijedno.

Topotezija je najčešća u bajkama i literarnoj fantastici. Lewis Carroll je rabi prikazujući Zemlju čudesa u koju dospijeva njegova Alisa. Joanne Kathleen Rowling u romanesknom serijalu o Harryju Potteru opisuje selo Hogsmeade, zatvor za čarobnjake Azkaban, čarobnjačke škole Hogwarts, Beauxbatons, Durmstrang itd. Napokon, engleski pisac John Ronald Reuel Tolkien u Gospodaru prstenova izmišlja čitav svijet – Međuzemlje, te u njemu – uz ostalo – imaginarna kraljevstva Arnor, Gondor i Rohan, gradove Umbar, Rivendell i Goblin.