Opasne igre slovenskih protekcionista

Po svim pravilima političke ekonomije potez slovenske države udarac je protiv sebe same, a uvodi i ksenofobnu crtu u svojim protekcionističkim stavovima

Nedavni istup Slovenskog ureda za zaštitu tržišnog natjecanja pokazao je sve slabosti liberalne demokracije u postkomunističkim društvima, kojima pripada i Slovenija. Naime, ured je dioničarima Mercatora zabranio da raspolažu svojim dionicama, doslovno netom prije početka sjednice nadzornog odbora Pivovarne Laško, koji je bio sklon prihvaćanju ponude hrvatskoga koncerna Agrokor o kupnji 23,24 posto dionica. Slovenski je ured obrazložio zabranu unutarnjim slovenskim pitanjem. Naime, dioničari Pivovarne Laško, Mercatora i banke prije dvije su godine nedopušteno zajednički glasovali za članova nadzornog odbora Mercatora. Takav potez možda ne bi iznenadio da se prava politička bitka nije vodila mjesecima te su čelnici Mercatora neočekivano izjavili da neće Ivica Todorić kupovati slovenski lanac trgovina, već upravo obrnuto, da su oni ti koji će se skrasiti na upravnim foteljama Agrokora. Da se ne radi o intervenciji slovenske države zbog unutarnjih neregularnosti, već radi odbacivanja mogućnosti da hrvatska tvrtka kupi slovensku, hrvatska je javnost mogla saznati putem Dnevnika HRT-a u kojoj je gostovala novinarska slovenskog lista Finance Petra Sovdat. Ona je izjavila kako misli da „problem nije u hrvatskim ulaganjima, nego s Todorićem osobno, njegovom tajkunskom prošlošću i tome kako se ponaša prema svojim dobavljačima i poslovnoj okolini“. Ljubljanski list Dnevnik, pak, navodi da bi Agrokor trebao imati više poteškoća zbog pravila tržišnog ponašanja s obzirom na dominantan položaj Agrokora u regiji. No zapravo se sve ocrtava u izjavama slovenskih političkih čelnika koji su izrazili velike rezerve u pogledu mogućnosti da najveći slovenski trgovački lanac preuzme njegov najveći regionalni konkurent. Ta se bojazan tumači nacionalnim interesom.

Slovenci se ne boje Hrvata, već Todorića?

I tu se nalazi glavni problem. Nacionalni interes, naime, u tržišnom gospodarstvu liberalnih demokracija ne seže u privatne tvtke. Politika se više ne smatra borbom društvenih interesa za ostvarivanje parikularnih političkih, društvenih ili ideoloških interesa. Procesi globalizacije, internacionalizacije i europeizacije ostavili su vladama mogućnost facilitatora ili usluge građanima, a ne političke kontrole. Uloga vlade je u pomaganju povećanja slobode građana kako bi oni sami mogli pronalaziti rješenja za ostvarenje svojih interesa. Demokratska je Slovenija pak političkim upletanjem prekršila osnovu europskog povezivanja (koje je dobra opomena i hrvatskoj vlasti i poduzetnicima u budućnosti) koja počiva na slobodi kretanja ljudi, ideja i kapitala, a koja često završi u europeiziranim oblicima multinacionalnih korporacija čiji budžeti često nadmašuju budžete zemalja, među njima i onih mnogo većih od Slovenije. Te korporacije imaju veliku moć, a ako ih kontroliraju političari, tada je riječ o posebno cijenjenu dragulju. Očigledno je da slovenska politička elita ima prednost pred većim ostatkom Europe: dok drugdje „tajkuni“ nadziru političare, ovdje političari određuju smjer kretanja poslovne elite. Poznato? Da, smrdi malo na komandno gospodarstvo.

No možda ipak ne možemo olako odbaciti smionu taktiku slovenske vlade. Još je Montesquieu govorio da se u maloj republici javna dobra jače osjećaju, bolje znaju i bliža su svakom građaninu. Suverenost, nezavisnost i crtanje granica posebno su važna pitanja malim državama, a politička ekonomija endogenizira političke institucije, stvarajući tako „jaču“ suverenost u svijetu. Osim toga, u manjim državama postoje povećani porivi za onim što su teoretičari političke ekonomije Alesian i Spolaore nazvati Levijatanskim rješenjem. Levijatani, odnosno suverene državne vlasti, ograničeni su potrebom pružanja većih usluga nego što bi stanovništvo moglo pokriti pukom brojčanošću. Slično se dogodilo u bivšoj Jugoslaviji, pa se nedemokratska vlast branila prevelikom veličinom i centralizacijom u pojedinim republikama, da bi s dolaskom demokracije pucala po šavovima. S obzirom na navedeno, a posebno zbog ekonomske krize koja je obuhvatila cijelu Europu, očigledna je bila potreba utjecanja protekcionističkim stavovima.

No dokle? Protekcionizam ne može biti stalna politika, posebno ne u manjim zemljama. Blagodati otvorenoga gospodarstva i međunarodne ekonomske integracije veće su ako je zemlja manja. To je dokazano nebrojenim stručnim istraživanjima prema kojima mjere ekonomske učinkovitosti ovise pozitivno o otvorenosti države. Čak i velike zemlje koje veličinu temelje na domaćim tržištima posustaju za mnogo manjim zemljama.

Stoga je i po svim rezonima političke ekonomije potez slovenske države udarac protiv sebe sama, a potom uvodi i ksenofobnu crtu u svojim protekcionističkim stavovima. Ukoliko se ustanovi jednostavnom računicom da bi Agrokor prekršio pravila Europske Unije u kontroliranju dionica na tržištu, tada bi slovenske agencije za zaštitu tržišnoga natjecanja, s europskom pozadinom, bez ikakvih problema i nesuglasica mogle upozoriti Agrokor da krši međunarodna pravila ekonomske igre. No upletanje državnih struktura u sumnjivo proučavanje članova nadzornog odbora zasigurno donosi mnoga pitanja na koja će Slovenija morati dati jasan i nedvosmislen odgovor.