O moralu, savjesti i pravdi

Tijekom pedesetogodišnje karijere Sidney Lumet se s više ili manje uspjeha okušao u cijelom nizu žanrova, no nepodijeljenu naklonost i kritike i publike stekao je maestralnom režijom intrigantnih psiholoških i komornih drama

Posljednji film nedavno preminula Sidneyja Lumeta, psihološka krimi-drama Dok vrag ne sazna da si mrtav, u hrvatskim se kinima prilično kratko prikazivala tijekom ljeta 2008, s čitavom godinom zakašnjenja i bez bilo kakve najave. Posve nezasluženo, jer naslov koji je ograničenu distribuciju dočekao ponajprije zbog popunjavanja sušnoga ljetnog repertoara bio je Lumetov povratak u redateljsku formu i njegov umjetnički labuđi pjev.

Sidney Lumet poznat je po majstorskom radu s glumcima

Naslovljeno dijelom stare irske izreke „Uživaj u raju pola sata, dok vrag ne sazna da si mrtav“, to je djelo tada 82-godišnjeg autora još jednom predstavilo kao velikoga moralista iznimno spretna u stvaranju naglašeno atmosferičnih i ugođajem tjeskobnih urbanih priča te egzistencijalnih i komornih drama, kao filmaša čija uspjelija ostvarenja obiluju snažnim i obično tragikom obilježenim protagonistima slojevito profiliranih karaktera i njihovim kompleksnim međuodnosima. Sjajan Dok vrag ne sazna da si mrtav prvi je, nažalost ujedno i posljednji, Lumetov istinski važan naslov još od donekle nedovoljno valorizirane sudske triler-drame Presuda. Posrijedi je film u kojem je redatelj još jednom superiorno demonstrirao izrazitu socijalnu kritičnost, istaknuti etički senzibilitet i majstorstvo u radu s glumcima, dakle upravo one vrline koje su odlikovale njegova remek-djela iz 1970-ih, crnohumornu psihološku krimi-dramu Pasje poslijepodne, žestoki krimić Serpico i satiričnu dramu TV mreža.

Pouzdani profesionalac

Rođen u Philadelphiji 25. lipnja 1924, Lumet je bio sin židovskoga glumca te je zahvaljujući ocu rano otkrio teatar, već kasnih 1930-ih godina, kada je nastupao u njujorškom jidiš-kazalištu i na brodvejskim pozornicama. Prve redateljske angažmane dobit će petnaestak godina poslije na TV-postaji CBS, gdje je pokazao sposobnost brzog i učinkovitog ekraniziranja TV-drama. Zahvaljujući tomu Henry Fonda mu je 1957. ponudio režiju svoga debitantskog scenarističkog projekta, intrigantne sudske drame 12 gnjevnih ljudi, koja je obilovala slikovitim karakterima, životnim dijalozima i zanimljivim obratima. Prema mnogima najuspjelija sudska drama svih vremena, ovjenčana Zlatnim medvjedom, Lumetu je donijela i nominaciju za Oscara za najboljega redatelja te naznačila možda temeljne tematske preokupacije kojima će se autor tijekom karijere baviti, one provođenja zakona i reda te djelovanja američkoga pravosudnog sustava. Pitanjima pojedinačnog i društvenog morala, pravednosti, savjesti, krivnje te osobne hrabrosti i integriteta Lumet će se na angažirani način često vraćati, tematizirajući korupciju u višim i nižim društvenim sferama te s tim uvjetovanim ponašanjem i djelovanjem moralno dvojbenih, često duševno labilnih i ambivalentnih protagonista. Istodobno, teatarski će se korijeni, baš kao i razmjerno često baratanje klišejima i trivijalnom simbolikom, u stanovitoj mjeri pokazati smetnjom u oblikovanju njegova autorstva, što će osobito doći do izražaja u realizaciji pretencioznih i odveć ambicioznih filmova Njezina jedina ljubav i Zmijska koža iz ranih 1960-ih. Iz tog se vremena izdvaja na dijelom autobiografskoj kazališnoj drami Eugenea O´Neila temeljena obiteljska drama Dugo putovanje u noć, u kojoj je Lumet dao provokativan i tjeskoban prikaz disfunkcionalne malograđanske obitelji čije članove uništavaju alkoholizam, narkomanija i međusobne optužbe za neostvarene ambicije.

Angažman i kritičnost

Ukazano povjerenje Lumet će u potpunosti opravdati 1964. režijom odlične hladnoratovske triler-drame Kritična točka i snažne no donekle tezične karakterne studije Čovjek iz zalagaonice te godinu poslije dojmljive ratne zatvorske drame Brdo izgubljenih. Potonji film, temeljen na također autobiografskoj TV-drami Raya Rigbyja, gledateljima nudi beskompromisan pogled u unutrašnjost britanskoga vojnog zatvora u sjevernoj Africi tijekom Drugoga svjetskog rata. To je mjesto prožeto korupcijom, na kojem zatočenici žive u neljudskim uvjetima i gdje ih se svakodnevno podvrgava nemilosrdnoj psihofizičkoj torturi, a u takvu okruženju redatelj profilira likove snažnih osobnosti te kritički progovara o rasizmu.

Kadar iz filma Pasje popodne

Tijekom 1970-ih godina Lumetova karijera doseže zenit spomenutim realističnim, ciničnim i crnih humorom prožetim remek-djelima Pasje poslijepodne, Serpico i TV mreža.

Prva dva filma odlikuju dojmljiva naracija, nadahnuta i precizna režija, izvrstan ritam i nenametljivo umetanje (crno)humornih detalja, zbog čega zasluženo uživaju status svevremenih kultnih naslova u kojima je Lumet, prema riječima kritičara Christophera Nulla, „savršeno uspio uhvatiti duh američkog društva ranih 70-ih, doba u kojem je optimizam, zbog rata u Vijetnamu i pojačane policijske presije, bio na izrazito niskim granama“. Ovom prigodom, međutim, vrijedi izdvojiti satiričnu dramu TV mreža u kojoj se autor pozabavio miljeom medijskih korporacija kojima vladaju pohlepa i bespoštedna borba za gledanost forsiranjem komercijalnih sadržaja. Kritizirajući ispraznost televizijskoga novinarstva u kojemu su entertainment i rating ključni pojmovi i u kojem malotko mari za kakvoću programa, Lumet je kreirao zloslutnu i iz današnjeg motrišta proročansku crnohumornu satiru usmjerenu protiv tabloidnoga korporativnog novinarstva.

Pesimist do kraja

Tijekom 80-ih i 90-ih Lumet je, zacijelo u suglasju s njegovom izjavom da „kvantiteta rađa kvalitetu“, tj. da snimanjem što većeg broja filmova usavršava svoje redateljsko majstorstvo, nanizao dosta tek korektnih, žanrovski urednih i gdjekad humorom prožetih, ali uglavnom blijedih i bezličnih naslova kakvi su Jutro poslije, Runninig on Empty, Obiteljski posao, Q & A, Iskonski grijeh, Sumrak na Manhattanu i Gloria. U posljednjem od navedenih djela neuspješno je pokušao preraditi kultni istoimeni film Johna Cassavettesa, čime je samo zacementirao sliku o uglednom veteranu koji se ne uspijeva, ne zna ili ne može snaći u novim vremenima i prilagoditi im se. A onda je 2007. stigla spomenuta i motivima antičke tragedije naglašeno prožeta psihološka krimi-drama Dok vrag ne sazna da si mrtav, priča o obiteljskoj tragediji prouzrokovanoj pohlepom podlog, prijetvornog, manipulacijama iznimno sklona i naizgled hladnokrvna čovjeka, koji će izlaz iz novčane krize potražiti u na propast unaprijed osuđenoj pljački roditeljske draguljarnice, čime će neplanirano no neizbježno u crno zaviti i roditelje, i mlađeg brata slabića, i otuđenu suprugu. Unatoč ne uvijek svrhovitoj skokovitoj naraciji i povremenoj zalihosti, Lumet stvara cjelinu ekspandirajuće tragike i narastajuće tjeskobe, koju nose sjajno psihološki profilirani karakteri ljudi koji očajnički tragaju za ljubavlju, uspjehom i životom kakav smatraju da zaslužuju.

Tijekom pedesetogodišnje karijere Sidney Lumet se s više ili manje uspjeha okušao u cijelom nizu žanrova, od angažiranih drama i lepršavih komedija preko britkih satira i ležernih romansi do čak i netipičnih mjuzikla, no nepodijeljenu naklonost i kritike i publike stekao je maestralnom režijom intrigantnih psiholoških i komornih drama. Makar i autorov posljednji film pati od određenih starih boljki, konkretno nekih kompozicijskih nedostataka i nedostatno razrađenih motivacijskih razloga djelovanja protagonista, ipak je posrijedi izvrsna karakterna studija koja imponira sigurnom režijom, iznimno sugestivnim ugođajem fatalizma i neizbježne propasti, kao i odličnim glumačkim interpretacijama. Do sama kraja Lumet je tako ostao pesimist bez iluzija, koji nije imao nimalo povjerenja u pojedinca i društvo.