Neodoljivi velikan glumišta

Dana 18. travnja 2011. u Zagrebu, kad je sa sinom Lukom Vidovićem prvi put trebao zajednički nastupiti na kazališnoj sceni, napustio nas je genijalan hrvatski glumac, jedinstven i neponovljiv dramski umjetnik, filmski i televizijski majstor, dugogodišnji prijatelj, legenda hrvatskoga glumišta i glume uopće – dragi nam Ivica Vidović.

Umjesto da slavimo Ivičin svibanjski rođendan, sedamdeset i dvije godine nakon što je, 10. svibnja 1939, rođen u Beogradu, suočavamo se s odlaskom velikana glumačkoga umjeteonstva nakon bolnih odlazaka umjetnika s Gavelline scene: Marina Nemet, Petar Veček, Predrag Pređo Vušović, Vjera Žagar-Nardelli, Zorko Rajčić…, a sad i Vidović. ¸

Ivica Vidović: „Velike kreacije za višestoljetno pamćenje”

Kad sam ga kao djevojčica gledala kako baca novčić u legendarnoj itedeovskoj predstavi Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi prema Stoppardovu tekstu u Revelinu na Dubrovačkim ljetnim igrama, oduševljeno sam upijala svaki njegov pokret, riječ i gestu, i pitala ga zašto u naslovu postoji smrt kad je predstava tako živa. Sjetno se i mangupski nasmijao, i dodao: “Samo čas. Da se sjetim.” Sjetio se toga znatno kasnije, kad me svaki dan kao mladu dramaturginju autom iz Novoga Zagreba, iz Travnoga, vodio na zajedničke probe u Gavellu i kad je razgovarao sa sinom Lukom koji je znatiželjno sjedio u gledalištu. Igrali su skupa lutriju i veselili se kao djeca, jedno pravo dijete i jedno glumačko, dolasku doma na televizijsko izvlačenje, uvjereni da će im sudbina biti sklona. Dok smo pokušavali doznati slojeve drame Maksima Gorkoga, Ivica mi je rekao: „Ono tvoje dječje pitanje bilo je pravo. Mi smo djeca sunca. I zato mogu dodirnuti kazališnu ljubav kao i pravu, tek nakon velikih muka i sramežljivih radosti.” Šerbedžija je poslije glumio Hamleta na Lovrjencu, a Vidović me oduševljavao svakom ulogom u kojoj je razgovarao sa životom kao s istodobnom komedijom, tragedijom i dramom. “Da budeš Hamlet, vjerojatnost je ista kolika i kad novčić padne na pravu stranu, nesvjestan je li to biti ili ne biti.” Novčić sudbine htio je da tri Vidovićeve žene budu glumice: Zdenka Anušić, Mirjana Minja Majurec, Gordana Gadžić. Isti je novčić usudno odlučio da sin mu Luka bude diplomirani glumac i mađioničar, a da mlađi sin Filip postane student glume na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, i da obojica šarmom i talentom, kao i tata im Ivica, oduševljavaju vršnjake, profesore i javnost. Tko zna kojim će stazama krenuti Ivičino najmlađe dijete, kći srednjoškolka…

Gluma Ivice Vidovića osvajala je šarmom, ljupkošću, genijalno pogođenom biti pokretima nježnoga glumačkoga bića, sramežljive, vitke pojavnosti, melankolično-nostalgična, ponekad spuštena pogleda koji se iz zasanjanosti i snovitosti otvara bljeskovima zapitanosti i sreće, nesigurnoga, brzoga ili simpatično nespretno-spretna hoda. Bio je prirodan spoj Chaplinove i Keatonove komike, dolazaka koji se ponavljaju stvarajući mehanizam Bergsonova vraga na oprugu i marionetskih trzaja svjesnih životnih niti unatoč naizgled zbunjenoj pojavnosti. Unatoč ulogama koje su nudile okvir nesnalažljivosti u političkom svijetu i usuprot otvorenim prostorima introvertiranosti, Vidović je glumom i razgovorom o glumi izvrsno znao analizirati svijet u kojem se nalazi i koji zastupa optimizmom, radošću i beskrajnom životnom i radnom energijom unatoč fjakastom mediteranskom prostoru u kojem se formirao i koji ga je oblikovao. S mladenačkim izgledom Ivice Vidovića, vječnoga dječaka nepresušna šarma, dobrote i humanosti, slagao se melodiozan govor dalmatinski nazalne prepoznatljivosti koji je formirao govorne bravure i amplitude naslonjene na slušanje morskih valova i zrikavaca, juga i bure.

Otkad je 1963. diplomirao glumu na Kazali-šnoj akademiji u Zagrebu, svojim je apsurdnim figurama, modernističkim otkačenjacima, glasnicima tragedijskoga diskursa, komedijskim nonšalantnim gestikulacijsko-mimičkim rekvizitarijem, dramatskom zapitanošću nad bitkom svijeta bio pravi plesač na konopu kazališne egzistencije, svoje uloge urezujući u trajno sjećanje i pamćenje sudionika života, gledatelja Gradskoga dramskoga kazališta Gavella, Hrvatskoga narodnoga kazališta u Zagrebu i Splitu, Teatra &TD i Teatra Rugantino, koji je vodio sa suprugom Gordanom Gadžić, obišavši mnoga mjesta željna kazališnog impulsa.

Skroman i samozatajan, predobar i pretalentiran, marljiv i pouzdan, bio je genijalan glumac koji je svaku ulogu urezao u povijest hrvatskoga glumišta. Šira publika pamtit će ga kao Inspektora Vinka ili Cervantesa iz Našega maloga mista ili kao nositelja deziluzionirane suvremene filmske urbane figurativnosti i introvertirana protagonista, filmoljupci po ulogama u Lisicama, Kužiš, stari moj, Izbavitelju, Čovjeku koji je volio sprovode, Ritmu zločina, kazalištoljupci nikad neće zaboraviti Vidovićeve glumačke poslastice, od Goldonijevih Ribarskih svađa do Šoljanovih Staraca, kojima je otvorio nove prostore hrvatske glume sazdane od malih gesta, riječi i pokreta koji su stvorili velike kreacije za višestoljetno pamćenje.

Kad sam gledala Večekovu predstavu Cinco i Marinko prema Matišićevu tekstu, nakon koje je publika plakala, nisam ni naslućivala da će slična sudbina uhvatiti njezine velikane-protagoniste, Ljubomira Kikija Kapora i Vidovića, obojicu otočane i višegodišnje članove Gavellina kazališta. Ivica Vidović pokopan je, kao i Ranko Marinković, u Komiži na Visu, uz melodije pjesama Fala, Oj ti dušo moje duše i Tišina.

Svaki je susret s umjetnikom Ivicom Vidovićem radost susreta s božanskim talentom. Svaki je susret s Ivicom Vidovićem izvan pozornice bio događaj pun pozitivne energije, lucidnih analiza, inteligentne zapitanosti i dijeljenja radosti unatoč svemu. Pa i kad nam je s optimizmom govorio kako će pobijediti bolest, prisjećajući se Ljetnih igara, zajedničkih morskih kupanja u Šulića na Pilama i svih mogućih igara sreće.

Dragi Ivice, hvala Ti što si nam nesebično davao Sebe u Veličanstvu Glume.