Nenadmašni govor pjesme

Iz susjedne Bosne i Hercegovine došla je do mene nesvakidašnja knjiga-slikovnica, najomiljenijega suvremenoga bosanskohercegovačkog pjesnika za djecu, Šime Ešića, obogaćena živopisnim i nadasve vedrim ilustracijama karikaturista Toše Borkovića. I jedan i drugi umjetnik ovjenčani su brojnim tuzemnim i inozemnim nagradama pa je u slikovnici Kako se crta sunce sakupljeno ono najbolje i najplemenitije iz života, tako potrebno djeci koja rastu u svakodnevici koja nikako nije lijepa i blagotvorna. Dvadesetak kreativno osmišljenih proznih crtica, priča te maštovitih pjesama izriču esencijalnu laudu životu i svega onoga što taj život čini lijepim i poželjnim. Tako to vidi Šimo Ešić koji je pjesnik po vokaciji, obrativši se djeci da i ona budu aktivni sudionici u kreiranju odabranih tema. Zato u knjizi iza maštovitih, mozaički komponiranih lirskih zapisa, kraćih bajkovitih proza i pjesama slijedi dobrodošla prazna stranica na kojoj bi mali čitatelji trebali ostvariti svoje viđenje teme, u čemu im pomaže pjesnik poticajnim rečenicama, poput ovih: „Ovdje, ako želiš, nacrtaj jednu svoju tajnu. Ne moraš se uopće truditi da svi prepoznamo što je na crtežu… Pusti nas da odgonetamo. I smješkaj se sa strane…“

Šimo Ešić / Tošo Borković, Kako se crta sunce, Bosanska riječ, Tuzla / Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2009.

Sunce, Mjesec, Duga, Leptir, Tajna naslovi su lirskih crtica i proza (uz one očekivane poput Mama, Tata, Baka) koje imaginativnošću nadahnjuju i šalju, danas bismo rekli – pozitivne vibracije. To dobrostivo povjerenje razvija sposobnost zamišljanja, obogaćuje djetetovu dušu, koju pjesnik iznimno respektira. Upravo na taj način kreira tako potrebno zajedništvo s djetetovom osobnošću. Dijete pod tim dragocjenim utjecajem razmišlja i dalje od predloženih poetskih slika. Njegov se senzibilitet otvara svijetu odraslih i gotovo je na rubu nekih ljudskih istina koje će poslije samostalno otkrivati u životu. U tome mu pomaže pjesnik svojom duhovitošću, svojom nepresušnom vjerom u ljekovitost smijeha: „…Za moga tetka kažu da je ko leptir – samo sa cvijeta na cvijet. Ne znam što to znači, ali mi smiješno – onoliki čovjek… sa cvijeta na cvijet… Ne mogu da vjerujem!“(Leptir).

Četrdeset godina Ešićeva druženja s djecom i knjigama našlo je svoje osebujno i neprolazno mjesto i u ovoj nekonvencionalnoj, inventivnoj knjizi. Već naslovna rečenica razotkriva žudnju za igrom, ona je zaigrano, lakokrilo prepuštanje mašti koja obogaćuje djetetov život. Nije ovdje riječ samo o edukativnim vrednotama, nego je to metaforičko crtanje sunca trajna radost i mukotrpnost dječjeg otkrivanja svijeta koji je često lišen dobrote i ljubavi. Zato će pjesnik jednostavnim, toplim riječima osmisliti temu Kako se crta ljubav:

Ljubav se crta kao putokaz,

ko svijetla staza do tuđe duše,

ljubav se crta kao oaza

u moru mržnje, gladi i suše.

Kako se naš suvremeni svijet sve više očituje agresivnošću, valjalo bi Kako se crta sunce ponuditi i odraslima. Da se dodatno educiraju u razvijanju dobrote i ljubavi prema najmlađima. Da ljubav ne ostane praznom frazom, već bude istinskom emocijom.