Maske: simboli ograničenosti i slobode

Najvjerojatnije najstarija pronađena maska na svijetu pripada davnim vremenima, razdoblju neolitika (oko 7000 godina prije Krista). Izrađena je od kamena, a onaj koji ju je nosio morao se fizički založiti za novostečeni identitet. Rođenje maske usko je vezano s ljudskom potrebom za slobodom, a njezin se korijen nalazi u mašti, u potrebi za saznanjem. Rođenje maske ujedno je rođenje današnjega čovjeka – onoga koji je s maskom na licu izišao iz raja kako bi napokon mogao započeti komunikaciju s onostranim. Iako znanost napreduje, današnja situacija jednaka je prapovijesnoj. Odonda smo zamaskirani i ništa se nije promijenilo. S nestankom maske mogli bismo nestati i mi, onakvi kakvi se danas poznajemo. Koliko god riječ maska u prenesenom značenju označava prividan, vanjski izraz lica, toliko ona predstavlja ljudsku misao, onu srž koja nas čini ljudskim bićima i stoga nam se nje ne bismo mogli tako lako odreći.

James Ensor, Intriga, 1890.

Najstariji prikazi maski sežu još dalje od neolitika – u paleolitičku spilju Lascaux. Riječ je o životinjskim maskama kojima se pripisuje ritualna uloga. Umjesto svojega lica čovjek je naslikao životinjsku masku kako bi poprimio snagu određene životinje. Vjerovao je u tu masku, mogli bismo reći, više no u sama sebe... No ipak, u zapadnoeuropskoj tradiciji, motiv maske većinom je prikazivan kao dio ornamenta na freskama, a sam pojam grotesknog – čiji je maska očigledan primjer – nije postojao prije 15. stoljeća. Ovdje se možemo prisjetiti i Leonardovih crteža grotesknih ljudskih lica koja balansirajući na granici ljudskoga i animalnoga odišu onim demonskim, baš kao i lica masaka ili maske lica na slikama belgijskoga slikara Jamesa Ensora koji je, prikazujući ih na svojim slikama, radikalno prekinuo s klasičnom tradicijom zapadnoeuropskih umjetničkih vrijednosti i tradicija.

James Ensor (1860–1949) čitav je život uglavnom proveo u rodnom gradu Ostendeu, gotovo devedeset godina života, tako da je vjerojatno do srži poznavao tamošnje malograđansko društvo. Ta će ga tema uvijek zanimati, samo što u početku njegove slike nose realistički predznak, koji se u kasnijim radovima razvija u onaj ekspresionistički. Jedna je od njegovih važnijih ranijih slika toga tipa Žena koja jede kamenice (1882), koja je prvobitno nosila naziv U zemlji boja jer je slikar ponajprije želio istaknuti svjetlost i luminoznost na slici. Ta, kao i mnoge Ensorove slike, obiluje autobiografskim detaljima, tako da je blagovaonica u kojoj žena sjedi zapravo blagovaonica njegove obitelji, a žena je zapravo njegova sestra. Od samih početaka slikar je slikao ono poznato što ga je okruživalo i čini se da je njegova obitelj imala ključan utjecaj na njegov umjetnički put.

Ensor je bio potomak dobrostojeće obitelji iz srednjega sloja, majke Belgijanke i oca Engleza. Obitelj je posjedovala suvenirnicu u kojoj se moglo pronaći svakojakih neobičnih predmeta. Ensor je djetinjstvo proveo okružen školjkama, lutkama i maskama iz različitih dijelova svijeta, koje se od 1887. uvelike pojavljuju kao motiv na njegovim slikama. Do te godine većinom će slikati vrlo neformalne, suptilne realistične studije, krajolike, mrtve prirode i isječke iz buržoaskog života. Izložba u muzeju Gemeente također pokušava naglasiti utjecaj koji su na Ensora imali nizozemski slikari zlatnoga doba te utjecaj koji je on imao na svoje nizozemske suvremenike, kao primjerice na Jana Tooropa. Na izložbi su izloženi nebrojeni Ensorovi crteži i grafike pod utjecajem Rembrandta, Redona, Goye, japanskih drvoreza i Brueghela nastali između 1885. i 1888. Čak i spomenuta slika, Žena koja jede kamenice, pokazuje sličnosti s nizozemskim mrtvim prirodama iz 17. stoljeća. Zbog svih spomenutih razloga Ensorov je rad još za njegova života vrlo često bio izlagan u Nizozemskoj. No do toga nije bilo lako doći. Budući da je odlučio prekinuti s konvencionalnim temama, zbog modernizma kojim su njegova djela prožeta neko je vrijeme teško uspijevao izlagati svoja djela. Kako bi riješio taj problem, Ensor je sa slikarima istomišljenicima još 1884. osnovao društvo pod imenom Les XX (Dvadesetorica), koje je organiziralo vlastite grupne izložbe. Ipak, tijekom godina uspio je kao i ostali modernisti uspostaviti svoj status te već nakon Prvoga svjetskog rata postati jedno od najvažnijih internacionalnih imena belgijske moderne, i to najviše zahvaljujući prikazima maski na slikama.

Na izložbi su izložene neke od njegovih poznatih slika koje prikazuju motive maski, kao primjerice Intriga (1890) i Osupnuta maska Wousse (1889). Intriga prikazuje kako su slikarovu sestru Mariette i njezina kineskog zaručnika uznemiravali tamošnji mještani. Mještani pronalaze utočište u karnevalskim maskama koje nose na licima, osjećaju se slobodni i sigurni dok se podruguju zaručnicima. Slika je svojevrstan proglas protiv predrasuda i diskriminacije. Naslikana je nemirnim potezima kojima je postignuta željena atmosfera. Boje i lica na slici pretjerano su naglašeni, što je čini bliskom kazalištu, a ne treba ni naglašavati da su maska i kazalište nerazdvojivi entiteti još od stare Grčke. Slika Osupnuta maska Wousse može se čitati i kao ironija. Figura u središtu slike ima karikaturalno lice za koje ne možemo znati je li deformirano lice ili maska. Smatra se da figura predstavlja femme fatale, dok su groteskne maske i lubanje na podu žrtve njezina zavođenja!

Ensor je na slikama vrlo često kombinirao motive lubanje i maske, čijim je spajanjem nastojao dodatno istaknuti izopačenost i prazninu različitih lica kojima je bio okružen. Stoga je njegove slike teško dešifrirati, jer karikaturalna lica ili maske u svojoj grotesknosti zamalo prerastaju u apstraktne oblike od kojih svaki sugerira primitivne, niske ljudske karakteristike. Ta lica-maske zajedno tvore nešto poput glazbene kompozicije koja nam uspješno dočarava izvitoperenu stranu ljudskoga roda.