Majstor boje u Paviljonu

Retrospektiva zagrebačkog slikara Zlatka Šulentića, rođena u Glini i poput mnogih hrvatskih likovnih umjetnika školovana u Münchenu, može se razgledati u zagrebačkom umjetničkom paviljonu. Autorica ove retrospektive jest povjesničarka umjetnosti Ivanka Reberski, a to je druga retrospektiva koju je slikar posthumno dobio u Zagrebu (prva je bila 1981).

Veli Rat, 1970.

U Šulentićevu stvaralaštvu vidimo utjecaje tada aktualnih pokreta u likovnim umjetnostima: ekspresionizam u portretu dr. Pelca (kojega je, budući da je u Narodnom muzeju u Beogradu i organizatori ga nisu mogli posuditi za izložbu, izložena fotografija, a isto je učinjeno i s jednim pejzažom koji je ukraden u tijeku pripremanja izložbe, što je nepotrebno jer gledajući originale reprodukcije jako odskaču i bolje je kataloški obraditi to djelo i jednostavno ga ne izložiti), novih realizama dvadesetih, a nakon pedesetih očito je i rastvaranje poteza i oblika. Motivi iz Gornjeg grada i primorja slikani tridesetih i četrdesetih kombiniraju čvrstoću forme novih realizama s mekoćom poteza. Primjer za to je slika Šulentićeva kuća na Ksaveru, gdje je barokna crkva (u kojoj je, usput budi rečeno, pohranjen Šulentićev ne baš uspješan sakralni opus, ponajprije mislimo na slike Večera u Emausu i Poslijednja večera, također izložene na ovoj izložbi) prikazana čvrsto, a oranice koje su je tada još okruživale izvedene su u gotovo slobodnim potezima. Na slikama s kraja tridesetih i početka četrdesetih (Samoborski kraj, Iz savske okolice) očigledne su i posvete zavičajnom slikarstvu Ljube Babića, koje su jasne i u načinu tretiranja teme: povišeni kadar, tanke linije koje prepleću površinu slike (što je baština Van Gogha) i u pastelnom (ovdje najčešće zagasito smeđem) koloritu.

Ksenija, oko 1962.

Nakon Drugoga svjetskoga rata, kako smo rekli, Šulentić rastvara potez pa se ponekada čak bliži i apstrakciji, iako nikada ne prelazi tu granicu (Carola noću, 1960; Plješivički vinogradi II, 1966). I na tim slikama Šulentić ostaje u utišanoj kolorističkoj gami.

Na izložbi su i dvije najpoznatije Šulentićeve slike: Jesen iz 1913. i Čovjek sa crvenom bradom iz 1916. (kako autorica kataloga ističe, zapravo portret slikara Stanoja Jovanovića s kojim je bio u vojarni u Karlovcu te ratne godine).

Postimpresionistička kompozicija Jesen zadivljuje snagom koju posjeduju fasete žute boje na središnje postavljenom drvetu. Od te žute boje skaliraju se ostale nijanse žute u kombinaciji sa zelenom, pa cijela slika izgleda kao koloristički odjek središnjeg motiva. Kompozicija je uravnotežena s trima ženskim likovima u crno-bijelim nošnjama koje kontrastiraju bogatoj kromatici i, što je još važnije, ne zauzimaju previše promatračeve pozornosti, koja je usmjerena na glavni koloristički motiv. Na slici su i likovi i krošnje slikani u pastoznim mrljama, pa se na njoj može vidjeti anticipacija cijeloga Šulentićeva stvaralaštva, koje će se temeljiti na upravo takvu potezu.

Čovjek s crvenom bradom portret je slikan „plošnim građenjem forme“, kako piše autorica izložbe i posljedica je cezanovsko-matisovskog istraživanja slikarstva. Slika je i zanimljiv koloristički eksperiment u kojemu volumen tijela nosi nekoliko nijansi plave. Cézanne je prisutan u oplošnjavanju volumena, već spomenutom pristupu formi. Od fovističkih utjecaja treba naglasiti i to da je taj portret jedno od prvih primjena nereferentnih boja u hrvatskoj umjetnosti. Naime kao prvi takav smatra se Tartagliin autoportret iz 1917, sa zelenim inkarnatom, ali i ovdje, godinu prije, imamo zelene tonove na licu i napose na rukama, obrubljenima crvenom konturom, pa i sam središnji motiv (crvena brada) može se smatrati nereferentnim, jer iako nije nemoguće da neki čovjek zaista ima crvenu bradu, očekivalo bi se da mu je i kosa iste boje, što u ovom portretu nije slučaj.

Izložba je iscrpna i pruža ponovni pogled na važnoga hrvatskog umjetnika, kao i podsjećanje hrvatske likovne historiografije na vrlo sposobna kolorista.