Labirinti riječi

Nizanjem slova, a često i istog slova, istog oblika, pa i jednake matrice u okomitim ili horizontalnim redovima, Anabel Zanze povezuje ih bjelinama dinamizirajući ih u likovno čvrstu strukturu koja ritmički živo pulsira površinom platna

U izjavi koju je Anabel Zanze nedavno dala u novinama jasno se razabire i poruka koju je uputila onomu tko čita njezine slike, kojom ga poziva na putovanje u svoj likovni svijet. Odnosno, kako sama kaže, „u igri s verbalnim kao s likovnim elementom, nastojim potaknuti promatrača na višeslojna putovanja po mojim labirintima slova, riječi i rečenica“.

Rubikova ploha, ulje na platnu, 2009-2011. / Snimio Goran Vranić

Štoviše, iz te slikaričine izjave saznajemo još i više, da, primjerice, nije riječ o običnom i jednostavnom putovanju, pa i to da nije posrijedi samo jedno putovanje, već više njih, a iz ovoga nam je posve opravdano pretpostaviti da se putniku valja dobro pripremiti jer je pozvan „na višeslojna putovanja“. Zacijelo, u toj ćemo izjavi prepoznati i jeku pjesnikova glasa koji je pozvao „na put što onkraj međa u neznano vodi“.

Likovna lozinka minuciozne realizacije

A taj su glas u zanosnoj slobodi slijedili najsmioniji putnici otkrivajući neslućene i fantastične prostore svojemu stvaralaštvu, u kojima je i utemeljena čvrsta zgrada moderne umjetnosti. Na snazi tog glasa i Anabel Zanze stvara svoju stvaralačku koncepciju, odnosno na njegovoj duhovnoj baštini, koju je asimilirala u svoje djelo i kao svoju vrijednost.

Snažan i izrazito stvaralački naboj potaknuo je Anabel Zanze da krene na to osebujno putovanje još za studentskih dana, a na koje nas sada, obogaćena spoznajama i osnažena slikarskim iskustvom i ostvarenim djelima, i poziva kroz te osebujne prostore u kojima ispisuje slikajući svoju likovnu lozinku, koju nastojimo dekodirati ovom svojom interpretacijom. A na to, rekli bismo dublje, čitanje slikaričina djela potaknula nas je njezina samostalna izložba vrlo indikativna naziva Stranice, koje smo listali pomno paginirane na bijelim plohama osječke galerije.

Iz postava izložbe / Snimio Danijel Zec

Naime, izložba sažima posljednje desetljeće njezina rada, od malenog Fragmenta iz 2001. do velike Kompozicije s bijelim na kojoj je, i formalno (dvije godine pisanja slike 2010– 2011) došla do izražaja autoričina golema energija u minucioznoj realizaciji. Kad kažemo da izložba potiče i na dublje čitanje slikaričinih stranica koje je pisala minulo desetljeće, tad nam je još jednom reći da je svoja prva slova počela slikati i svoju prvu sliku pisati kada je započela okretati svoja slova, tj. slikati drukčije od naučenih pravila i njihovih naputaka, kada je krenula drugim putem od onoga na koji su je usmjeravale edukacijske zakonitosti, kada je pošla svojim putem. „Istina je“, reći će Anabel, „da se ja u svojim slikama ne držim tih zakonitosti, dapače, radim upravo suprotno. Pa tako umjesto retka optimalne dužine 52 do 56 slovčanih znakova u mojim recima bude ih i više od stotine, ne nastojim propisno urediti razmake među recima.“

Ako, dakle, u ovoj prvoj fazi prepoznajemo i nastajanje prve gradbene komponente na kojoj se i gradi djelo s autorskim obilježjima, tada s njom i započinje stvaralački proces u kojemu i čitamo njegove preobrazbe kroz vrijeme, odnosno i svu onu „višeslojnost putovanja“, kako je to formulirala autorica, a u toj fazi i njegov prvi, temeljni sloj na kojemu i počiva djelo, i započinje pisati njegovo prvo i veliko slovo u svojoj likovnoj rečenici.

Slikarska proza

Na tu složenost teksta Anabeline slike, na njezinu likovnu strukturiranost, već je ukazivao i Igor Zidić naglašavajući činjenicu da se ona u radu znalački koristi iskustvom baštine u svoj brojnosti njezinih stilskih inačica, različitih postupka i izražajnih sredstava. „Vrlo širok raspon interesa“, napominje Zidić „ide od minimalizma do konstruktivizma, od postkubizma do pop-arta, od posne crte do barokizirajuće forme, govori o neprestanoj otvorenosti oka i duha prema suvremenom i baštinjenom“. Dakako da se slikaričin interes prepoznaje i u brojnosti njezinih intelektualnih i duhovnih sadržaja, koje ona ispisuje na površinama svojih slika, kako onih u malim formatima tako i u onima na kojima čitamo i njezine najsloženije likovne rečenice. Nizanjem slova, a često i istog slova, istog oblika, pa i jednake matrice u okomitim ili horizontalnim redovima autorica ih povezuje bjelinama dinamizirajući ih u likovno čvrstu strukturu koja ritmički živo pulsira površinom platna. Ili pak reže tekst u kosinama i oštrim presijecanjima bjelina, gdjekad isprekidanim i fragmentiranim likovnim česticama riječi, onda se opet u horizontalnim nizovima pisana slova množe ponavljanjem u jednakim recima u likovno intrigantnim nizovima poentirajući svoje vizualne vrijednosti i simboličkim konotacijama. „Moglo bi se reći“, zapaža u tekstu predgovora Vlastimir Kusik, „ako su slovo i riječ bili nekoć u srodnim slikarskim poetikama imenovani vizualnom poezijom, umjetnost Anabel Zanze slikarska je proza gusto pisanih Stranica, što je očigledno točan naziv toga slikarstva kao zbirna imenica kojom je označen sadržaj njezina plastičnog znaka.“ To čitanje njezina slikarstva svakako daje prilog ili svoj sloj interpretaciji djela u njegovoj višeslojnosti jer ga kontekstuira u vrijeme i prostor u kojemu je nastajalo tangirajući pojedine njegove stilske značajke što se referiraju i na druge medije, na vizualnu poeziju čiji je prilog likovnoj umjetnosti već apostrofiran i valoriziran. Tamo pak gdje se ta medijska isprepletenost i može iščitati kao stilska činjenica autorica ju je znalački asimilirala u svojemu djelu i kao gradbenu vrijednost svojega izraza produbljujući ga novim i drukčijim likovnim vrijednostima, dubljim simboličkim i višeslojnim semantičkim konotacijama na stranicama svojih slika na kojima i čitamo Anabelin autorski prepoznatljiv rukopis.