Kazališni globus – svijet

London – Oni sjede na suprotnim stranama pozornice. Mogli bi biti gladijatori ili borci na život i smrt u ringu. Oni su, međutim, ljubavnici u novom komadu Philipa Ridleyja Nježni napalm, strasnoj duo drami o ljubavnim odnosima. Senzualna, duhovita i ubojita drama priča je o ljubavi koja uvijek završi brodolomom i pustim otokom s kojega nema izlaza.

O nasilju u koje ljubav ponekad prijeđe i o njezinu bliskom odnosu s mržnjom govori i Cowardova drama Private Lives, s kojom kritika nalazi blizak odnos, a struktura Nježnog napalma slična je Pinterovoj Prijevari, počinje od kraja da bi stigla do početka odnosa. U Ridleyjevoj drami kritičari su pronašli i tragove grčke tragedije, Shakespeareove Oluje i Strindbergove Igre sa smrću, izrazivši zadivljenost snagom te drame. „Rijetko je seksualnost ljubavi bila istražena na sceni s ovakvom iskrenošću, nježnošću i brutalnošću“, rezime je prikaza predstave u režiji Davida Mercatalija i produkciji Southwark Playhouse.

Optužujem!

New York – Normalno srce Larryja Kramera, praizvedena u Public Theatreu 1985, prva je drama koja je progovorila o AIDS-u, prije nego što je nova bolest i postala poznata pod tim imenom. Ljut na sve koje krivi za epidemiju Kramer je tada napisao svoj J’accuse! protiv neodgovornog društva i još neodgovornijih pojedinaca, krivih za širenje side. Četvrt stoljeća poslije drama se vratila na Broadway u režiji Joela Greya i George C. Wolfea s glumačkom podjelom iz snova koju predvode Ellen Barkin i Joe Mantello, uspostavivši se odmah kao jedna od najzanimljivijih dramskih produkcija sezone. I premda se odnos prema AIDS-u, kao i medicinski odgovor na njega, do danas bitno promijenio, Kramerova drama zadržala je snagu, a vrijeme koje je prošlo učinilo ju je još zanimljivijom. Umjesto bijesa na establishment koji nema odgovora na kugu novog vremena, danas iz ove produkcije zrače drugi tonovi. Ukratko, vrijeme se promijenilo, ali kvaliteta drame nije nestala, pa je produkcija osvojila i kritiku i publiku.

Za srce i oko

Moskva – Neprijatelji, ljubavna priča, poznati roman Isaaca Bashevisa Singera u adaptaciji i režiji Jevgenija Arija, zablistao je na sceni kazališta Suvremenik. Priča o grupi ljudi koji su preživjeli holokaust i preselili se u New York kako bi pokušali započeti nove, normalne živote pretvara se u dramu o ljubavi, strasti i mržnji, prijevari i lažima i dolazi do dublje istine koja se krije u svakom od lica te priče. Arijeva produkcija „lijepa je za oko i dirljiva za srce“, a Moskva je u ovoj sezoni dobila još jednu važnu predstavu.

Postapokaliptički Godot

Tokio – U Novom nacionalnom kazalištu premijerno je izvedena Beckettova drama U očekivanju Godota, u režiji mladog Šintara Morija, a vjerojatno najvažnija drama dvadesetog stoljeća na čudan je način zadobila posebne konotacije u Japanu koji se još oporavlja od razornog potresa. Jer, baš kao i u Beckettovoj drami, i u suvremenom Japanu nakon katastrofe realnost se iščašila i dobila neko sasvim drukčije značenje.

Umjesto na sceni drama se odvija na pisti, koja dijeli gledalište na dva dijela, a upravo na takvu scenografiju kritike imaju primjedbu. Duga pista u više je scena onemogućila bliskost aktera i intimnost koju taj tekst u svom apsurdu ipak nudi, pretvorivši se povremeno u nadvikivanje s kraja na kraj scene. Unatoč svemu, u postapokaliptičkom ozračju suvremenoga Japana Estragon i Vladimir najednom su postali poznati, bliski likovi čija je realnost izgubila čvrsti oslonac.