Kao da je padao snijeg

„Jučer mi je bilo žao što sam tu gdje jesam“, to mu je htjela reći. Baš to. I samo tako: iznebuha. „Nadala sam se da ću se probuditi negdje drugdje. Negdje, u nekoj kući na jezeru, ili na vrhu neke planine, usred tišine. Znaš, ona tišina koja je toliko gusta da uz tlo, do naših nogu, dobije boju. Bude zelenkasto-plavičasta. Kao more na pučini…“

Zurio je preko nje, valjda u zamračeni prozor u kojemu se, kroz odškrinuta vrata, zrcalila bijela svjetlost bolničkoga hodnika. Škiljila je prema njemu. Uspravan, sabran, dostojanstven, kao mumija poglavice koji još bdije nad plemenom. Kao da su ga iznijeli, donijeli i postavili u taj naslonjač, a on poštuje pravila, sve to što su mu rekli. Znala je da je u stanju sto prokletih godina sjediti tamo. „Pravila“, govorio je, „tko smo, Marija, ako pravila ne poštujemo? Životinje, eto što smo!“ Htjela je, poželjela, njemu u inat sada žmiriti sljedećih sto godina, pustiti ga neka se osuši, mumificira, uštavi. U inat.

„Više se ne volimo“, rekla mu je prije šest i pol mjeseci. Ili možda osam. Da, osam, rođendan joj je bio, nešto se prelomilo u njoj, popila je dvije čaše vina, pustila se. Slatka slina skupljala joj se u ustima. Pogledao ju je kao prosjaka. Kao da su na ulici. „Ne volimo se više, Zorane. Možda bi najbolje bilo da se rastanemo.“

„Pa ti si stvarno pijana“, podigao je obrvu i odmahnuo rukom. „Ti stvarno ne bi trebala piti.“

„Nemoj tako, možda još nađemo, možda nađeš neku koju ćeš voljeti…“, osjećala je kako joj suze naviru na oči, kako je oči peku kao da joj sve žilice u njima pucaju.

„Ljubav je za djecu u pubertetu i budale!“

„Nije, Zorane, nije!“ skočila je iz naslonjača i vino joj se zibalo u čaši. „Kako možeš tako govoriti?!“

Sjetila se priče njegove majke koja je zaneseno svima ponavljala da se Zoran zove tako kako se zove zato što se rodio u zoru. Mama je vezla maćuhice i vrtove, čitala Matoša i Cesarića, ruske klasike. Htjela ga je pitati kako je uspio izrasti u takva kretena kraj takve majke.

Netko je bolničkim hodnikom gurao kolica. Zaudaralo je na juhu, na raskuhani grašak i karfiol. Nije znala je li rano jutro, večer, ili je vani mračno zato što se sprema oluja. Zato što vjetar u zrak podiže odavno mrtvo lišće. Ništa nije znala. Nije ju bilo ni briga. Samo je škiljila i u glavu joj se vratio Zoranov gnjevni glas, glas natopljen gađenjem:

„Marija, Marija budalo jedna!“ vikao je iznad nje, u kupaonici. „Isusa ti Boga, pa koliko samo krvi ovdje ima! Marija, zašto si budaletinu od sebe napravila?!“

Poslije, u kolima hitne pomoći, s bolničarom, valjda je s bolničarom pričao, ispričavao mu se zbog svoje glupave supruge.

„Djeda Jakova sam vidjela“, rekla je te nedjelje, prije trideset i kusur godina. Mama, baka i susjeda Greta sjedile su u kuhinji i ispijale kavu. Baka je strugala zemlju s mrke za juhu. Iznad novina. Podigle su glave i blenule.

„Došao mi je u sobu i gledao me“, rekla je zatim. „I ja sam gledala njega. Nasmiješio mi se, rekao mi da sam dobra djedina djevojčica.“

„Ne budi luda, to si sanjala!“ povikala je mama, odmahnula rukom. „Pa djed je umro prije šest godina. Ne možeš ga se ni sjećati, bila si mala!“ Teta Greta ju je i dalje gledala. Htjela je reći da ju je zapravo probudio zvuk papuča koje su se vukle po sagu. Djed je na nogama imao natikače. I vukao je noge. Kao da je umoran. Ili se šulja. No više je nitko nije slušao. Teta Greta raširila je oči i nagnula se prema baki:

„Uvijek su čudna djeca koja se rode po velikome snijegu“, zagonetno je rekla.

„Greta, to su bablje priče!“ baka ju nije ni pogledala. Sok mrkve koju je strugala iznad starih novina prštao je pod oštrim svjetlom jutarnjega sunca koje je nadiralo kroz prozor.

„Mrtvi se sa snijegom vraćaju na zemlju, znadeš to“, šaputala je Greta. „Sjećaš se što su govorile naše majke? Ha? A Marija… pa mećava je bila kada se rodila!“

Zoran nije vjerovao ni u duhove, ni anđele, a ni u snove.

„Kada odemo – odemo!“ ponavljao je.

A nekoć je mislila da je zagonetan, da šuti zato što je tajna života koju je doznao tako glomazna da je ne smije izgovoriti. Tek poslije, kasnije, shvatila je da Zoran ništa ne zna.

„Hladno mi je kraj tebe“, rekla mu je jednom, napola u šali. Kratko ju je pogledao iz svog naslonjača. Nasmiješena djevojka iz bubnja je izvlačila brojeve Lota.

„Što kažeš na to?“ pitala ga je zatim, nakon kraće šutnje.

„Na takve gluposti ne treba trošiti riječi. Uzmi dekicu, pa se pokrij“, rekao je.

„Sjećaš se kako si mi, dok smo još hodali, rekao da nisi trebao onaj jedan jedini put zapjevati za stolom, za objedom? Ha?“ nastavila mu je govoriti premda je on zurio u televizor. Plavičasta svjetlost mu je plesala na licu u ritmu kretnji one ljepuškaste djevojke. „Mislila sam da se šališ. To sam mislila.“ Nije je slušao. Smiješio se televizoru.

Škiljila je u njega. Kao da su joj dvije godine i kao da se s mamom igra skrivača. Pitala se koliko bi mogao tako izdržati. Ona je na onoj trešnji, nasred bakina dvorišta, znala izdržati i po tri sata, pritajiti se, zuriti u pčele, vrapce, kosove, njušiti klorofil i crveni sok prezrelih trešanja.

„Stvarno si luda“, rekao joj je kad mu je rekla da zrak u kolovozu miriše na vrapce, bose noge i kruh dvokilaš. Na umornu vodu. Htjela mu je reći da je on luđak koji ništa ne vidi. Htjela mu je reći da je jučer, jučer oko podneva, samo potonula. Nije se više sjećala ni kako ni zašto, zašto je točno otišla u kupaonicu, zašto je iz ormarića iznad lavaboa izvadila one prastare žilete. Netko je trčao niz stubište. Samo je zatim potonula uz kadu. Čučnula je, imala dojam da leđima struže i guli žbuku s bakine kuće. Čak je i mirisalo na žbuku. Imala je dojam da pluta, a oko nje… oko nje kao da je padao snijeg. Sve joj se vratilo. Osjećala je kako se smiješi od uha do uha. Lice joj se žarilo. „I mamu sam ti vidjela, Zorane!“ htjela je zaurlati iz kreveta. Htjela je vidjeti ga kako skače, gubi ravnotežu. Samo je škiljila. Usta su joj se, međutim, malo rastegnula u nekakav poluosmijeh.

Sve joj se vratilo.