Izmišljeno lice kao paradigma poraza

Iako mnogi smatraju kako je prenošenje romanesknoga teksta na kazališnu scenu unaprijed izgubljena bitka jer kazalište nikad ne može na adekvatan način prenijeti sve ono što je pisac napisao ili čitatelj iz napisanog iščitao. No baš kao što u čitanje romana čitatelj upisuje vlastito iskustvo, tako to čini i gledatelj gledajući predstavu te se u razumijevanje kazališnih slika nerijetko upleće i gledateljeva stvarnost, tek navodno ostavljena pred ulazom u gledalište. Predstava Sjajno mjesto za nesreću riječkoga Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca, praizvedena 28. travnja u režiji Dalibora Matanića, nastala prema istoimenom romanu Damira Karakaša u dramaturškoj adaptaciji Nine Mitrović, rezultat je istovjetnosti redateljsko-spisateljskog razumijevanja egzistencijalistički mračne i besperspektivne spoznaje da se snovi o uspjehu ne ostvaruju preko noći. Ili, točnije, da život nije posut ružama i da se snovi ne ostvaruju.

Frano Mašković (Pisac) i Jelena Lopatić (Hadami)

Karakašev Pisac, prema autorovim riječima, nije autobiografski lik jer je svaki književni lik izmišljen, unatoč tomu što je književni zapis koji Karakaš ispisuje većim dijelom biografski. Njegov je roman intimna ispovijed, a kao takva funkcionira i predstava. S druge strane, Matanić, da bi postavio ključne prizore Piščeva boravka u Parizu na scenu, poseže za poznatim mu filmskim tehnikama, gdje se dramska prilagodba odvija poput filmskoga scenarija, a i sama predstava ima naratološki filmski okvir, od foršpana s projekcijama pariških veduta praćenim prepoznatljivom glazbom francuskih filmova pedesetih, nakon kojega slijede projekcije demonstracija u Parizu, pa sve do završnoga prizora povratka Pisca u Hrvatsku (projekcija uzlijetanja aviona), nakon kojega slijedi filmska odjavna špica s imenima svih sudionika predstave. Ipak, tijekom predstave poneko se Matanićevo redateljsko rješenje pokazuje izvrsnim načinom za postizanje protočnosti radnje, tako da gledatelj ima osjećaj nesmetana protjecanja priče. To se, prije svega, odnosi na činjenicu da su sve izmjene scena rađene dobro izvedenom tehnikom pretapanja te da su ekstemporirani unutarnji monolozi glavnog lika rješavani retardacijom (usporavanjem pokreta) i zaustavljanjem kadra te promjenom svjetla, koje jasno signalizira da je dalji tekst izgovoren na sceni dio unutarnjeg, a ne vanjskog proživljavanja lica. Precizna i funkcionalna rješenja projekcija, svjetlo u predstavi, ali i scenografiju, osmislio je Deni Šesnić, i ovaj put kvalitetno i dobro, kao što bi se od njega moglo očekivati.

Nezahvalnu i tešku ulogu Pisca Frano Mašković iznio je sa zadivljujućom energijom, kojoj tek povremeno izmakne previše dramatičnosti. No izgubljenost i nesnalaženje svog lika na stvaralačkom, egzistencijalnom, a tijekom predstave postupno i moralnom rubu čije su unutarnje dvojbe i postupno odustajanje od vlastitih ideala, stavova i snova vidljive u svakoj njihovoj bolnoj nijansi Frano Mašković prikazao je kao da su njegovi vlastiti. Život pariškoga privremenog karikaturista koji očekuje odgovor izdavača dok u domovini slovi kao uspješan pisac Frano Mašković glumački je hrabro prigrlio, što se očituje i u tome da naizgled kratki i površni susreti s galerijom raznolikih likova nose svu dubinu emocija (ili njihova izostanka) te su nakon njih vrlo jasni preokreti koji Pisca vode sve bliže životnom dnu. Potpunom odustajanju. Ozračje gubitništva dobro je naglašeno i kostimima Ane Savić Gecan, s diskretno osmišljenom oprekom između pariških klošara i ekstravagantnoga međunarodnog kruga boema, homoseksualaca (dopadljiva epizoda Davora Jureška), urednika i diplomata. U tom su gubitničkom ozračju Damir Orlić (ulični svirač i povremena muška prostitutka Georgi), Denis Brižić (Hristo, bivši hrvač, izbacivač i ulični umjetnik), Alex Đaković (Stefan, ilegalni radnik u uslužnim djelatnostima, homoseksualac iz nužde) kao Piščevi prijatelji i sustanari kreirali svoje uloge, što je uvjetovalo da su one temeljene na jednoj ili dvjema osnovnim karakteristikama, no nisu nimalo plošne jer svaki od njih je svoj lik donio s iznimnom notom humanosti i suosjećanja te se njihova lica time izdvajaju od ostatka pariških prolaznika. Baš kao i privremena Piščeva djevojka, bojažljiva i nježna Hadami Jelene Lopatić, koja ostaje uz njega do sama kraja, deportacije iz Francuske. Među osobama koje pokušavaju pomoći Piscu energična je, odrješita i kritična neuspješna slikarica iz Rijeke Ana (Andreja Blagojević), kojoj jedinoj uspijeva proniknuti u Piščevu intimu. A u toj intimi, kada se sve ogoli, stoji velika nesigurnost, odbijanje prihvaćanja odgovornosti koje se očituje u nedostatku stava i pristajanju na okolnosti i neprežaljena djevojka Morana (Tanja Smoje), koju je Pisac izgubio vlastitom „tragičnom pogreškom“.

Sjajno mjesto za nesreću se, zahvaljujući dramaturškim naglascima Nine Mitrović, može gledati i kao put Piščeva iskupljenja u kojem bi jedini izlaz iz kruga istih pogrešaka mogao biti prihvaćanje odgovornosti za vlastite postupke. No u prolaženju pasionskih postaja Karakašev se Pisac ne mijenja, već sve češće ponavlja „Kada će meni netko pomoći?“

Unatoč završetku bez klasične katarze, osjećaju rezigniranosti i pokojem komentaru da se nesretan uspješno može biti i u Hrvatskoj, čitav ansambl predstave, koji još čine Anastazija Blaž Lečić, Predrag Sikimić, Adnan Palangić, Sabina Salamon, Olivera Baljak, Biljana Torić, Jasmin Mekić, Žarko Radić, Nenad Vukelić, Dražen Mikulić, može biti zadovoljan predstavom u kojoj je svatko uspio, unatoč ulogom zadanim ograničenjima, doprinijeti cjelovitosti slike o emotivnom i kreativnom propadanju hrvatskoga pisca u tuđini.

Lidija Zozoli