Intelektualac bez premca

Branko Čačić, akademski slikar i profesor, bio je jedan od osnivača Matice hrvatske u Petrinji, dopredsjednik iz 1971. i obnoviteljske 1990. i dugogodišnji njezin produktivni član. Specifičnim javnim nastupima i djelovanjem postao je nezamjenjiv kulturni znamen Petrinje. Prema svim pitanjima, od kulture do politike, postavljao se kao intelektualac (bez premca), ne robujući klišejima ni predrasudama.

Profesijom akademski slikar, ambicije likovnoga kreatora podredio je samozatajno višim ciljevima, pedagoškom radu s njegovanjem kreativnosti u dječjem crtežu, i još važnije, valorizaciji likovnosti opredmećene u hrvatskom pučkom vezenju i tkanju. Taj njegov prinos vrednovanju likovnosti, duboko usađene u imaginaciju narodnog tvorca, još čeka prave nasljednike i nastavljače.

Pronicao je u dubinska pitanja hrvatskoga likovnog bitka kontemplacijom i meditacijom, i za nasljedovanje tih njegovih postavki, iskazanih u pojedinim, pa i dosad neobjavljenim spisima, trebaju također pristići novi odgonetači. Nezamjenjiv je njegov prinos vrednovanju hrvatskoga narodnoga stvaralaštva počevši od zajedničke knjige (s Davorom Salopekom) Hrvatska korablja iz 1971, o značenju hrvatskoga predajnoga graditeljstva, preko njegove dragocjene knjige Hrvatska krosna iz 1992. o tkalačkom i vezilačkom umijeću petrinjskog Pokuplja i sisačke Posavine do mnogobrojnih valorizacija autentične predajne likovnosti u publikacijama i izložbenim postavima Muzeja u Sisku i Galerije Krsto Hegedušić u Petrinji.

U vrijeme kreiranja višestranačja u Hrvatskoj nedvosmisleno se hrabrim svrstavanjem, kao predsjednik prvog Ogranka HSLS-a u dotad jednoumnoj Hrvatskoj, opredijelio za suvremenu demokratsku Hrvatsku. Oprostili smo se od Branka Čačića u vremenu u kojem je u samostalnoj državi Hrvatskoj ispunjena pretpostavka za nesmetan razvoj hrvatske kulture, za što se i sam borio. No živimo isto tako u vremenu kad su kroz moralna obrušavanja mnogih pozicioniranih provoditelja opće ili parcijalne državne politike, koji su vlastiti interes pretpostavili društvenom, prečesto iznevjerena naša i njegova temeljna očekivanja. Bio je samosvojna osoba, s nekomformističkim pogledima na život oko sebe, u dnevnim kontaktima balansirajući na žici vrckava humora, a po potrebi, ili prema raspoloženju, ponekad žonglirajući i sarkastičnim parabolama. Uvijek prepoznatljiv Branko Čačić fizički nas je napustio, ali ostavio je duhovne poruke samosvojnoga žreca hrvatske kulture, na oltaru ovoga vjekovno burnog prostora, kroz povijesne mijene razaranoga zavičaja.