Crteži kao kognitivne spletke

Li Tai Po, veliki kineski pjesnik iz osmog stoljeća, svoju autoreferencijalnu pjesmu (pjesmu o pjesništvu, koju možemo čitati u prijevodu Tina Ujevića u izdanju Matice hrvatske iz 2007) pod naslovom Vječita pjesma započinje jednostavnom rečenicom: „ja slikam slova“ misleći pritom na umijeće kaligrafije i vizualnu estetiku kineskoga slova – piktograma, koja je neodvojiva od njegova sadržaja. Kaligrafija je ishodište likovnog stvaralaštva Siniše Reberskog, a njegove nove plodove imamo priliku vidjeti u galeriji u zagrebačkom Remetincu.

Postkaligrafija, 2011.

Elementi slova polazište su apstraktnih radova crtanih japanskim tušem na papiru, kao i računalne instalacije koja posjetiteljima omogućava stvaranje vlastitih kompozicija od istih elemenata, što je zanimljiv novomedijski izlet u tradiciji programirane umjetnosti. Različiti karakteri linija na crtežima odgovaraju segmentima nekih slova u različitim tipografijama, što nije razvidno na prvi pogled. Postupak koji umjetnik primjenjuje jest ogoljivanje, ali ne ogoljivanje do riječi izvan konteksta rečenice, niti do slova kao čistog znaka, nego čak do sastavnih elemenata slova koje kombinira u nove znakove, stvarajući vizualnu fascinaciju koja djeluje poput apstraktnoga slikarstva. To podsjeća na Kulmerove serije koje je nazvao kaligrafijama iz druge polovice sedamdesetih godina prošlog stoljeća, u kojima umjetnik stvara apstraktne kompozicije od sitnih poteza u obliku slova Z, odnosno slova N kada se gleda sa strane (a u predgovoru izložbe iz 1979. Željko Sabol kaže da je riječ o slovu V, što je samo znak neodredivosti tog poteza).

Ovdje izložene slike obiluju detaljima, vrstama poteza, oblicima koji se ponavljaju. Lukovi na završecima, romboidni čvorići i suženja elementi su kaligrafije, a izvađeni iz konteksta pojedinoga slova djeluju na gledatelja različitim rasporedom i manipulacijom njihovom gustoćom, količinom pa tako podsjećaju na grafike Miroslava Šuteja iz šezdesetih godina prošlog stoljeća koje stvaraju optičke iluzije količinski i razmjerski različitim supostavljanjem istih ili sličnih elemenata. U slučaju ovih crteža ono što je važno odmak je od bilo kakve iluzije prostora i čisto ispunjavanje papira ritmičkom mrežom, slično kao na ranosrednjovjekovnim iluminacijama, gdje je slovo izvađeno iz konteksta, a svaka praznina ispunjena apstraktnim uzorkom.

Kako smo već rekli, na pojedinačnim radovima ritmizacija je postignuta stvaranjem dojma koji određuju mjesta praznine u gustim vertikalama. Tako neki radovi djeluju čvršće, neki prozračnije, ponašajući se zapravo poput glazbe ili riječi u rečenici: u točno određenim koordinatama i s određenim brojem elemenata od kojih svaki za sebe nema značenje dobiva se cjelina s koherentnim značenjem ili dojmom koji ostavlja. To je logika svakog sustava, a umjetnikovo poigravanje sa strukturom sustavnih jezika zapravo je poigravanje s ljudskom percepcijom. Ne samo s vizualnom percepcijom na koju ti crteži ponajprije djeluju nego i kognicijom općenito: naime, ljudski mozak navikao je na sustavnost i sve znakove kojima je izložen pokušat će usložiti u neki sustav. Zbog toga matematička struktura nije bila sastavni dio umjetnikova procesa komponiranja ovih radova: ona se nametnula sama po sebi, nužnošću ljudske svijesti, koja je djelovala na njegovu kreativnu intuiciju. Principom gestalta odnosno psihološkim efektom pretpostavljanja cjeline bez svih dijelova vode se crteži koji djeluju nedovršeno, ornamenti ispleteni slijeva nadesno do polovice papira s vijugama koje strše u prazan prostor. Forma je odjednom zaustavljena i podrazumijeva svoj nastavak te ga pronalazi u drugom crtežu, koji prikazuje istu mrežu ispletenu zrcalno, ponovno do polovice papira.

U postavu se posebno ističe triptih: iz ornamentalne jezgre načinjene od već spomenutih elemenata šire se dva horizontalna krila, velika crteža načinjena na sličan način kao pojedinačni listovi. Istanjenja na snažnim vertikalnim linijama čine nepravilnu bijelu horizontalnu prugu po sredini rada koja djeluje kao trag aviona na nebu, ili rezultat nekog fizikalnog mjernog instrumenta (seizmografa), a iz daljine dobiva se vizualni efekt pokrenutosti. I tu kao i na cijeloj izložbi možemo vidjeti umjetnikovo shvaćanje kaligrafije kao manipulacije linijom, ali i pozadinom papira, prazninom. Ona je i horror, ali i amor vacui.