Četvorica veličanstvenih

Tradicija je, kako u kulturi uopće, tako i u jazzu, iz više razloga jedan od vrlo važnih čimbenika. Odnosi se to na sastave te napose na festivale jazza, koji ponekad pogrešno, ali redovito ispred svojih naziva stavljaju i redne brojeve svojih godišnjica. To gotovo nikada nije slučaj kod ansambala, malih sastava ili big bandova, premda se neki među njima mogu podičiti zavidno dugim trajanjem.

Hrvatska se po tome može pohvaliti skromnijim samo jazz-godišnjicama. Primjerice festival Zagrebački jazz fair trajao je desetak godina, Zagrebačka proljetna revija jazza nedavno je obilježila dva desetljeća, ukoliko se njezinu trajanju pridodaju i godine prije no što ju je preuzeo sadašnji organizator. Ostali festivali jazza u našim gradovima nešto su skromnijih tradicija.

Mario Igrec

Što se pak ansambala tiče, valja se prisjetiti da glasoviti Zagrebački jazz kvartet, antologijske važnosti za povijest hrvatskog jazza, nije doživio ni deseti rođendan, obilježavajući u krnjem sastavu samo neka važnija sjećanja. Ostali naši mali sastavi podložni su čestim fluktuacijama glazbenika, od kojih se većina čini se ne može vezati dulje vrijeme uz isti ansambl. Stoga vrijedi zabilježiti nedavno prigodnim koncertom i novim nosačem zvuka obilježenu dvadesetu obljetnicu Zagrebačkog jazz portraita. I to ne samo zbog niza zajednički provedenih godina muziciranja četvorice naših istaknutih jazz-glazbenika: saksofonista i autora Saše Nestorovića, gitarista i skladatelja Marija Igreca, kontrabasista Nenada Jure Vrandečića i bubnjara Jurice Ugrinovića (kojega će poslije zamijeniti Borna Šercar, poznat i kao izvanserijski umjetnik sviranja na bocama), već i zbog jednog u nas od početka profilirana i programski moderna jazz-koncepta.

Ideja za osnivanje tog kvarteta bez glasovira potekla je 1990. od poduzetnoga kontrabasista Nenada Jure Vrandečića, jer se u to doba nije našao pijanist koji bi odgovarao. Tako je u nedostatku tog važnog harmonijskog instrumenta veliki teret preuzeo gitarist Mario Igrec, koji će se ubrzo svrstati i među najplodnije autore sastava.

Prvi javni koncertni nastup Zagrebačkog jazz portraita u dosta teškim uvjetima početka Domovinskog rata održan je u bjelovarskom klubu Zagreb i to neposredno nakon demoblizacije člana i branitelja Marija Igreca. Novi ansambl nastavio je djelovanje u granicama tadašnjih ne baš idealnih okolnosti, a uskoro će izdati i prvi nosač zvuka, kasetu naslovljenu Vrijeme je za jazz, po kojoj će poslije dobiti ime i emisija na Hrvatskoj radioteleviziji. Sastav se ubrzo profilirao modernim izričajem te napose uvrštavanjem sve većeg broja originalnih skladbi članova, ne zaboravljajući temelje Johna Coltranea, Milesa Davisa i Theloniousa Monka. Portrait će potom dobiti šansu za stalne nastupe u dvorani MM zagrebačkog Studentskog centra, osmislivši seriju tematskih koncerata posvećenih velikanima američkog jazza: Dukeu Ellingtonu, Charlesu Parkeru, Milesu Davisu i Theloniousu Monku, no ne na račun vlastitih originala. Kvartet će također objaviti i prvi CD nazvan Portreti, posvećen svom 1998. tragično preminulomu članu, bubnjaru Jurici Ugrinoviću. Bio je to težak udarac za članove ansambla, zbog kojeg dolazi do stanke u djelovanju kvarteta, koja će potrajati sve do dolaska i prilagodbe novog bubnjara Borne Šercara. Sastav će potom nastaviti s djelovanjem, nastupima i snimanjima, ugošćujući povremeno goste-soliste, i to logično ponajviše pijaniste, među kojima Matiju Dedića, Mateja Deronjića i Dejana Pečenka, a u posljednje vrijeme i veoma darovita Hrvoja Gallera iz Zaprešića.

Zagrebački jazz portrait je tijekom godina nastupio na festivalima jazza Jazz Time u Rijeci, u programima Hrvatskih jazz sabora u zagrebačkom B. P. Clubu, u sklopu festivala jazza u Novom Sadu, Lepoglavi te na ovogodišnjoj zagrebačkoj Proljetnoj reviji jazza, u programu koje je i službeno zabilježena njihova obljetnica. Također su pobijedili na natječaju poznatoga proizvođača piva Heineken, stekavši pravo na šest dodatnih koncerata, a nastupali su i u Sloveniji te u sklopu prezentacije hrvatskog jazza u znamenitom bečkom klubu Porgy & Bess.

Diskografija sastava nastavljena je objavljivanjem CD-ova A Day Or Two, s još dominantnijim brojem originalnih skladbi Marija Igreca i Borne Šercara te jednom obradom narodne pjesme, a nedavno je u povodu dvadesete obljetnice kvarteta predstavljena i nova kompaktna ploča Hrvatska jazz trilogija, s već prepoznatljivim originalnim programskim konceptom i dvije stare snimke zabilježene još 1998. s pokojnim bubnjarom Juricom Ugrinovićem. Dio tog programa izveden je 19. ožujka u Lisinskom, a iz njega vrijedi posebno izdvojiti dvije balade, Igrecovu melodiju Snježni valcer i Baladu za Juricu Saše Nestorovića.

Zagrebačkom jazz portraitu, jednom od naših malobrojnih sastava duga trajanja, valja poželjeti još mnogo godina djelovanja na našoj ne prebogatoj jazz-sceni, i to ne samo zbog duge tradicije, već i zbog profiliranosti autorskih i stilskih vrijednosti u kontekstu hrvatskoga modernog jazza.