Život u krugovima koji se šire

Hrvatska kultura pamtit će Vlatka Pavletića kao iznimna kritičara, urednika i pokretača mnogobrojnih projekata, ali bilo bi dobro da ga pamti i kao zastupnika ideja o toleranciji i dijalogu u inače monološkom i netolerantnom vremenu

Književni i radni vijek Vlatka Pavletića utkan je u sve važne pore života u Hrvatskoj u drugoj polovici 20. i prvih godina 21. stoljeća. Nema naime u tih šezdesetak godina gotovo ni jednoga događaja presudna za to razdoblje, koliko za hrvatsku književnost toliko za šira društvena i politička zbivanja, koji se nije doticao Vlatka Pavletića ili kojega se on sam nije doticao. Nije nimalo jednostavno reći i pobrojiti sve što je pokretao, uređivao i radio, u čemu je sve sudjelovao i što je sve bio: od inicijatora različitih projekata, od žrtve represije do ugledna političara. No nužno je u tom razdoblju naglasiti njegovo zauzimanje za slobodu i toleranciju, kako u književnosti, tako i u drugim područjima duha i života. Drugim riječima, nije zastupao tek pravo na razliku, zastupao je i pravo na dijalog, pravo na dijaloško razmišljanje o literaturi, ali i o drugim ljudskim stvarima.

Prvi broj legendarnih Krugova

Kad se u prvom broju Krugova pojavio s nepune dvadeset i dvije godine kao vodeći generacijski kritičar, iako u tom krugu najmlađi, sa člankom Neka bude živost, prihvatila ga je zdušno cijela mlada i mlađa generacija. Osluhnuvši prethodne govore časnih prethodnika, prvo govor Petra Šegedina iz 1949, a zatim ljubljanski govor Miroslava Krleže iz 1952. na skupovima jugoslavenskih književnika protiv dirigirane književnosti i socrealističke ideologije, odnosno sovjetizacije književnosti i života, njegov poziv na živost u književnim stvarima i nije bio drugo nego poziv na razliku, na dijaloško razmišljanje o književnosti, na slobodu stvaralaštva i govora, na literarnu i svaku drugu toleranciju. Rečenice kojima zaključuje članak mogu značiti samo to i samo to jasno svjedoče: „I neka bude živost. Neka se ukrste suprotna uvjerenja, što više najoprečnijih sudova, samo da ne bude presude... Umjetnost može da se razvija samo na principu stvaralačke slobode.“ Taj je poziv svakako imao dvostruko značenje: prvo je trebalo uhvatiti korak s vlastitom tradicijom, zapravo ponovno je vrednovati, na nju se prirodno nasloniti – jer je bila grubo prekinuta 1945, sječom svake pomisli na građansku literaturu/kulturu – drugo, trebalo se osvrnuti po drugim stranama svijeta i vidjeti što se to događa u velikim literaturama Zapada, francuskoj, engleskoj, talijanskoj, španjolskoj, američkoj književnosti kako bi se otvorili i proširili obzori stvaralačke slobode i kako bi se učinio nuždan iskorak u traženju novih književnih izričaja.

Pavletić će 27. siječnja 1952, dakle prije Krugova, na godišnjoj skupštini Društva književnika Hrvatske u raspravi progovoriti o problemu mladih pisaca, tražeći pravo na glasnost mladih: „Mi ne tražimo u ovim izuzetnim prilikama neograničene mogućnosti objavljivanja za svakoga, koji se pojavi s nekim svojim književnim radom. Neka izdavačka poduzeća štampaju barem nekoliko najzrelijih knjiga i neka nam se na neki način omogući, da dobijemo svoj časopis...“ Na Krugove se, kako znamo, nije dugo čekalo.

Koliko je bio otvoren slobodi, dijalogu i toleranciji u prostoru književnosti – svjedoči to izrijekom njegov članak Put zvan tolerancija – toliko je bio gorljiv u obrani identiteta, kako svakoga pojedinca, tako i svoga naroda u prostoru politike. Njegov politički angažman – angažman koji se podudara s njegovim čelništvom, odnosno funkcijom predsjednika u tadašnjem Društvu književnika Hrvatske – bilježi 1967. i Deklaraciju o položaju i nazivu hrvatskoga književnoga jezika; bilježi i časopis Kritiku, časopis u Redakcijskom savjetu kojega je bila kritička sekcija DKH (poimence Dalibor Cvitan, Branimir Donat, V. Pavletić, Danilo Pejović i Petar Selem), te sva posebna izdanja Kritike, kao i burno vrijeme Hrvatskoga proljeća kojemu je, uz Hrvatski tjednik i Kolo, upravo Pavletićeva Kritika s više nego aktualnim i vrućim temama tadašnje stvarnosti davala posebno značenje. Može li se dovoditi u pitanje ono što je neosporni dio identiteta svakoga čovjeka – jezik? Ili naroda? Jezik i prostor? Njegova individualnost? Dakako, Pavletić je stajao na načelima jezične i narodne individualizacije ne u smislu isključivosti ili kakve slične pogube, nego u duhu tolerancije i poštivanja drugih individualnosti. Ako se dakle 1952. zauzimao za slobodu i toleranciju na polju književnosti, a u drugoj polovici šezdesetih i do 1972. za narodna prava, 1972. postaje žrtvom svojih zauzimanja i političkih uvjerenja, osuđen na zatvorsku kaznu. To se zatočeništvo pretvorilo u strasno ispisivanje goleme knjige o Tinu Ujeviću. Dvadeset godina poslije, 1992, doživjet će puno ostvarenje svojih dotadašnjih upinjanja s međunarodnim priznanjem hrvatske države.

Što je sve bilo oko tih osnovnih odrednica njegova života, što je sve stalo u njegov književni i životni vijek, ne pokazuju samo knjige: monografije o Tinu Ujeviću, Ivanu Goranu Kovačiću, Dragi Ivaniševiću, Matku Peiću i Slavku Mihaliću, odnosno ne svjedoči samo golema bibliografija njegovih knjiga; to su veze i prijateljstva, djelatnosti u svim važnim nacionalnim kulturnim i političkim institucijama, od Vjesnika do Društva hrvatskih književnika, od Hrvatskoga narodnog kazališta i Matice hrvatske, od Akademije dramske umjetnosti do Hrvatskoga državnog sabora; to su inicijative okrunjene niskom časopisa – Izvor, Krugovi, Republika, Kolo, Literatura i Kritika – to je sva sila projekata poput edicija Pet stoljeća hrvatske književnosti, Stoljeća hrvatske književnosti iz 1994. i Vrhova svjetske književnosti iz 1998, Panorame hrvatske književnosti iz 1965. i Zlatne knjige hrvatskoga pjesništva od početka do danas iz 1970. i 1990. i drugih Zlatnih knjiga: narodne lirike, svjetske ljubavne poezije, svjetske poezije za djecu, španjolske i mađarske lirike, mnoštvo uređenih knjiga i biblioteka, lucidno i vješto osmišljenih, poput onodobno luksuzne biblioteke Arion ili Knjižnice temeljnih djela o civilizaciji, kulturi i umjetnosti Prometej.

Kao začetnika i kao realizatora vlastitih ideja i projekata, koje je gotovo savršeno znao pomirivati s općim društvenim interesom ili općim dobrom, kao sudionika u obnovi hrvatske državnosti, kao pisca koji strastveno ispisuje svoja Prisjećanja i na tisuće kartica tematski različitih tekstova, kao iznimnog urednika, pamtit će ga naša književnost i naša kultura. Isto bi tako bilo dobro da ga pamti kao odvjetnika i zastupnika ideja o toleranciji i dijalogu u inače najčešće monološkom diskursu tipičnu za netolerantno vrijeme kojega smo većinu proživjeli u netolerantnom 20. stoljeću i u netolerantnoj zemlji. Možda se ni on nije uvijek mogao osloboditi monološke usmjerenosti, ali to nas ne priječi da se njegovih postulata o tim vrijednostima ne sjećamo. Barem utoliko ukoliko nas takva sjećanja mogu osloboditi monološke usmjerenosti u našem vlastitom ponašanju.