Zid za 21. stoljeće

Datum je bio 6. srpnja 1977, a mjesto radnje novi olimpijski stadion u Montrealu. U tijeku je koncert Pink Floyda u sklopu njihove turneje In the Flesh. Flojdovci se nalaze na vrhuncu slave, koju, međutim, sve teže podnose. Roger Waters, njihov basist i vodeći autor, već dulje vrijeme proizvodi tekstove ispunjene gorčinom i prezirom. Na njegovu udaru nalazi se mnogo toga, a najčešće političari, potrošačko društvo i parazitska glazbena industrija. Stadion je krcat, masa uporno vrišti, a čuju se i povremeni praskovi petardi. Sve to živcira Watersa, koji čak na trenutak prestaje pjevati kako bi ušao u verbalni sukob s pojedincima u publici. Momak što se smjestio tik uz pozornicu posve ga ignorira te uporno nastavlja s histeričnom vikom i izbezumljenim skakanjem. Potkraj skladbe Pigs (Three Different Ones), kada gitarist David Gilmour započinje s izvođenjem solo-dionice, a nad publikom lebdi golema i zlokobna plastična svinja, Waters prilazi rubu pozornice i razuzdanom momku pljuje ravno u lice. Bio je to ružan postupak, ali vjerojatno i začetak grandiozne, megalomanske i – ispostavit će se – izvrsne ideje.

Zagrebački koncert bio je trijumf Rogera Watersa / Snimio Krunislav Stojanovski

Gilmour, Mason i Wright zasigurno su bili zapanjeni kada im je Waters priopćio svoju ideju o podizanju zida između benda i publike. Pa ipak, glazba i tekstovi što ih je Waters napisao na određeni su način iziskivali upravo takav postupak. I doista, nakon izlaska dvostrukog albuma The Wall uslijedit će nastupi uživo – zbog nevjerojatne tehničke zahtjevnosti i vizualne spektakularnosti turneja je obuhvatila samo Los Angeles, New York, London i Dortmund – tijekom kojih je između glazbenika i publike postupno podizan veliki zid, a koncert bi završavao njegovim gromoglasnim rušenjem.

The Wall je album o otuđenosti i paranoji, u znatnoj mjeri nadahnut Watersovim osobnim životnim iskustvima. Fiktivni protagonist priče po imenu Pink – vjerojatno kao posljedica anegdote o menadžeru diskografske kuće koji je članove benda upitao: „Koji je od vas Pink?“ – još kao dječak u ratu gubi oca, potpada pod snažan utjecaj autoritarne majke, prolazi represivno-zatupljujući obrazovni sustav, ulazi u nesretan brak i postaje rock-zvijezda potpuno nesposobna odgovoriti na izazove slave i bogatstva. Napokon, pod utjecajem droga, počinje halucinirati i sama sebe doživljavati kao totalitarnoga desničarskog diktatora. Tijekom života Pink se sve više izolira od ostatka svijeta, a Waters to metaforički prikazuje postupnim podizanjem zida. Tijekom koncerta goleme lutke s likovima majke, učitelja i žene prijeteći će se nadvijati nad publikom, a na zidu su prikazivane dojmljive ekspresionističko-nadrealističke animacije. Sve likove i animacije sjajno je osmislio Gerald Scarfe. Bend je publici bio posve nedostupan, a Waters i Gilmour tek bi se tu i tamo ukazivali na vrhu, ispred ili kroz otvor zida. Ali tada, 1980. i 1981, debeli zidovi već su bili podignuti i između članova Pink Floyda. Waters je najprije izbacio klavijaturista Wrighta, a nekoliko godina poslije i sam napustio bend. Gilmour i Mason potom su primili Wrighta natrag, ali je aktivnost Pink Floyda drastično smanjena. Činilo se kako The Wall više nikada neće biti izveden. A onda je došla 1989, kada će se srušiti najpoznatiji zid na svijetu, onaj u Berlinu. Iduće godine Waters odlučuje uskrsnuti svoj zid in situ, ispred Brandenburških vrata. Bez ostalih članova Pink Floyda, ali uz sudjelovanje mnogih rock-zvijezda. Bio je to najveći glazbenoscenski spektakl u povijesti. Koncert u Berlinu odaslao je nadu kako zidovi – mentalni i stvarni – napokon odlaze u prošlost.

Dvadeset godina poslije, Waters iznova podiže zlokoban zid. Berlinski happy end ispostavio se, dakle, lažnim. Ratovi, nepravde, korporacijska pohlepa, manipulacije ideologijama i religijama, sveopća kontrola i potrošačko ispiranje mozgova samo su neke od pojava što dokazuju kako svijet nije mnogo napredovao. Dapače! Watersovo najnovije uprizorenje zida doista je tehnološko audio-vizualno savršenstvo. Lutke učitelja, majke i žene funkcioniraju besprijekorno, a animacije su prilagođene aktualnom trenutku povijesti. Bombarderi umjesto bombi izbacuju oznake za dolar, srpove i čekiće, križeve, polumjesece, židovske zvijezde i korporacijske ambleme; grozni čekići marširaju kao i prije tridesetak godina; jeziva pseudonacistička ikonografija iskazuje svoju demonsku karizmu; a prikaz seksa cvijeća što prerasta u proždrljivo nasilje još nas opčinjuje i fascinira. The Wall nipošto ne pripada među pet glazbeno najkvalitetnijih albuma Pink Floyda. U svrhu naracije neki njegovi dijelovi, naime, mlitavi su i rastegnuti, čak i dosadnjikavi. Ali u tom šljunku itekako ima i zlatnoga grumenja! Skladbe poput In the Flesh?, Another Brick in the Wall, Mother, Young Lust, Hey You, Comfortably Numb i Run Like Hell iznimna su ostvarenja, a za neka od njih velike zasluge pripadaju i Gilmouru.

Zagrebački koncert bio je trijumf Rogera Watersa pred krcatom Arenom. Njegove poruke izravne su, na trenutke malo naivne, ali u konačnici vrlo dojmljive. Trenutak kada u pjesmi Mother Waters pjeva stih „Mother shall I trust the Government?“ uz istodoban odgovor na zidu „Nema jebene šanse“, zagrebačku je publiku dovelo do ekstaze. Prateći Watersovi glazbenici sviraju precizno i bez greške, a osobito se to odnosi na gitariste Whitea – svirao je drugu gitaru i na davnom montrealskom koncertu – i Kilminstera, bubnjara Broada i klavijaturista Carina. Pa ipak, draže bi nam bilo čuti briljantno vlažan zvuk Gilmourove gitare, pomalo lijen ritam Masonovih bubnjeva i lebdeće tonove Wrightovih klavijatura.

Waters danas i ne pomišlja na pljuvanje, komunikativniji je nego ikad, a pjeva solidno. Ukratko, Zagreb je imao prilike vidjeti istinskog senatora rocka.