Vraćanje duga tradiciji

Projekt kojim MSU dostojno obilježava jubilej Novih tendencija ne samo da je bio prijeko potreban, već je i majstorski odrađen na način da posjetitelj korespondira s eksponatima, ali i duhom pokreta

Uspon nacizma i Drugi svjetski rat na vrlo su brutalan način – osobito u području likovnosti – prekinuli plodno bujanje svih modernističkih izama i strujanja na teritoriju okupirane Europe. Nacistički vlastodršci sustavno su zatirali ili marginalizirali bilo kakav oblik osviještene, kritičke i problematsko-progresivne umjetnosti, a sve u korist posve isprazna i estetski nakaradna stvaralaštva čija je osnovna svrha bila bezrezervna glorifikacija režimske ideologije. Konačnom pobjedom antifašističke koalicije u velikom su dijelu Europe obnovljeni uvjeti za nastavak velikoga modernističkog eksperimenta, koji će se sada ipak morati zasnivati na nekim novim i drukčijim pretpostavkama. Golema ratna razaranja popraćena masovnim stradanjem civila i tragedija holokausta bile su kataklizmičke pojave što će se duboko urezati u memoriju svih ondašnjih ljudi, pa tako i umjetnika. Drugim riječima, svijet se iznova radikalno promijenio te je valjalo kreativno odgovoriti na izazove novoga doba i raščistiti s traumama iz bliske prošlosti.

Dvije autorske struje

Potkraj četrdesetih i tijekom pedesetih godina prošloga stoljeća relevantne europske mlade autore bilo je moguće podijelili u dvije velike struje. Isto vrijedi i za hrvatsku likovnu umjetnost, gdje će slična podjela, uz različite inačice i varijacije, biti stalna i tijekom nekoliko sljedećih desetljeća, dakle čak i u početnom razdoblju postmodernizma. Dvije tanke, ali nadasve korisne knjižice – Apstraktna umjetnost u Hrvatskoj 1 Zdenka Rusa i Apstraktna umjetnost u Hrvatskoj 2 Jerka Denegrija – iz sredine osamdesetih godina svojim koncepcijama to na najbolji način dokazuju.

Iz postava izložbe: u prvom planu rad Ivana Picelja / Snimio Davor Preis

Jedna od spomenutih struja optimistički je nudila novu umjetnost za novog, u cijelosti slobodna i ostvarena čovjeka, zagovarajući pritom trajni napredak te funkcionalistički orijentiranu integraciju različitih vizualnih disciplina. U temeljima njezine poetike nalazili su se geometrizam, konstruktivizam, ali i sklonost eksperimentu. U Hrvatskoj najvažniji predstavnici te struje bili su, dakako, slikari i arhitekti okupljeni oko skupine Exat 51.

Umjetnost (za) slobodnog čovjeka

Gotovo istodobno, s ishodištem u Francuskoj, javila se i umjetnost enformela. Za enformeliste optimizam i vjera u progres nisu realno prihvatljive opcije. Netom minuo rat generirao je, naime, i egzistencijalističke ideje, koje će se tim umjetnicima pokazati izrazito bliskima. Enformel nipošto ne gradi, nego rastače, dekonstruira i nadilazi formu, pozicionirajući se tako na suprotnom polu u odnosu na geometrijsko-konstruktivistička nastojanja. Bilo kakvo sudjelovanje arhitekata ili dizajnera u takvim promišljanjima bilo je, dakle, nezamislivo. U Hrvatskoj enformel postaje najmoćnijim likovnim izričajem tijekom druge polovice pedesetih godina, a osobito nakon prestanka djelovanja skupine Exat 51 godine 1956.

Takvo stanje potrajat će sve do kraja desetljeća, a tada dolazi do promjene koja će protagoniste nekadašnjeg Exata 51 ponovno i na velika vrata uvesti u središte pozornosti. U usporedbi sa situacijom iz prve polovice pedesetih godina, ona s početka sljedećega desetljeća imat će jednu izrazito važnu razliku: Galerija suvremene umjetnosti u Zagrebu uspjela je koordinirati i okupiti autore sklone geometrijskim, konstruktivističkim i kinetičkim izričajima na široj međunarodnoj razini. Na taj način brojnim je likovnim srodnicima iz različitih dijelova Europe, pa i svijeta, omogućena sinergija i razmjena ideja na jednom jedinom mjestu. Zagreb će, dakle, postati respektabilno europsko umjetničko središte, a zasluge za to snose veliki znalci, ali istodobno i entuzijasti, poput teoretičara Radoslava Putara, Matka Meštrovića, Bože Beka te umjetnika Ivana Picelja.

Povijest kaže kako je ljeti 1961. u zagrebačkoj Galeriji suvremene umjetnosti otvorena međunarodna izložba Nove tendencije, nazvana tako na prijedlog brazilskog umjetnika s njemačkom adresom Almira Mavigniera. Njezini pokretači osjetili su kako enformelistička klima općenito gubi na vitalnosti – jasni pokazatelj bio im je Bijenale u Veneciji 1960. – te da valja inicirati snažan iskorak u smjeru novih i aktivnih eksperimentalnoumjetničkih nastojanja. Na taj način otpočelo je dvanaestogodišnje zlatno razdoblje u povijesti zagrebačke Galerije (danas Muzeja) suvremene umjetnosti. Uslijedit će, naime, još četiri izložbe: Nove tendencije 2 (1963), Nova tendencija 3 (1965), Tendencije 4 (1969) – ovdje se radilo o nekoliko povezanih izložbi – i Tendencije 5 (1973). Svaka od pobrojanih izložbi bavila se određenom problematikom, izazivala rasprave i polemike te inaugurirala neke nove umjetničke pojave i postupke. Cjelokupni pokret, dakako, prolazio je i krizna razdoblja, s vremenom sve izraženija, da bi u konačnici dovela i do njegova gašenja. Do tog trenutka, međutim, iznjedreno je mnogo svježih i nadasve zanimljivih spoznaja, od kojih posebno valja istaknuti njegovanje medijske fleksibilnosti uz uključivanje računala u proces umjetničkog stvaralaštva.

U aktivnu budućnost!

O fenomenu Novih tendencija napisano je podosta studija, a kao osobito temeljita ističe se ona Jerka Denegrija u sklopu njegove knjige Umjetnost konstruktivnog pristupa – Exat 51 i Nove tendencije. Ali nedostajala je suvisla izložbena sinteza, a to znači vizualni sažetak cjelokupnoga pokreta sagledan s povijesne distance. Sada je i to ispravljeno. Novi Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu iskoristio je pedesetogodišnjicu prve izložbe Novih tendencija kako bi napokon vratio dug vlastitoj tradiciji. Za aktivnu umjetnost naziv je odlično realizirana projekta iza kojega stoje kustosica Ivane Janković, autorski tim u sastavu Kristina Bonjeković-Stojković, Nataša Ivančević, Vesna Meštrić, Leila Topić i Jadranka Vinterhalter, ali i autor postava Darko Fritz. Svi oni pobrinuli su se da Muzej dostojno obilježi važan jubilej. Fritzov postav doista je maestralan. Zidove i pod cjelokupnog izlagačkog prostora obložio je trakama, oformivši tako pravokutnu mrežu što savršeno korespondira s eksponatima, ali i duhom Novih tendencija. Nakon što uđe na izložbu posjetitelj se zapravo – ovo nipošto nije zamjerka – osjeća poput lika iz kultnog serijala Star Trek u isključenom holodecku. Posvećenost budućnosti i novim tehnologijama bila je, dakako, jedna od najvažnijih karakteristika pokreta! Izložba je koncipirana logično i kronološki, pa lako pratimo stvaralačke pomake i mijene do kojih dolazi tijekom dvanaest novotendencijaških godina. Sva dokumentacija izložena je sustavno i pregledno, a na relativno brojnim monitorima mogu se čuti i vidjeti neka originalna izlaganja odnosno rasprave s ondašnjih popratnih simpozija. Plakati za pojedine izložbe – sve odreda grafička rješenja Ivana Picelja – ravnopravno su, kako i valja, izloženi uz ostale eksponate. Jednakovrijednost dizajna i tzv. čistih umjetnosti u stvaralaštvu većine autora okupljenih oko Novih tendencija bilo je nešto što se samo po sebi podrazumijevalo.

Izložba Za aktivnu umjetnost Zagrebu i Hrvatskoj bila je nasušno potrebna, što se osobito odnosi na mlade stručnjake i studente. Lako je prohodna, za razgledavanje zanimljiva i nadasve edukativna. Riječ je o vjerojatno najboljoj i najvažnijoj izložbi koju je novi Muzej suvremene umjetnosti dosad uspio organizirati.