Vitalna izvedbena energija

U posvemašnjoj oskudici novih naslova u riječkim kazališnim institucijama tijekom ožujka, riječka je alternativna scena pokazala priličnu živost. Osvrnut ćemo se na dvije predstave potpuno različitih namjera i kazališnoga govora. Prva, Bajka iz shopping centra prema davnoj Božićnoj bajci Mate Matišića, zapravo i nije alternativa, jer su je u vlastitoj produkciji uz pomoć redatelja Vinka Brešana realizirali istaknuti glumci HNK Ivana pl. Zajca Olivera Baljak i Davor Jureško. Druga je logičan slijed osebujne poetike Teatra Rubikon, koji tijekom petnaest godina stalna djelovanja pod vodstvom Zvonimira Peranića perpetuira ingenioznu performativnu akciju spoja znanosti i gestualno-vizualno-glazbene izvedbe. Teatar Rubikon njeguje transdisciplinarnost. U središtu su mu znanstvenog interesa kvantna teorija, teorija determiniranoga kaosa i teorija fraktala. Ovoga puta predstavili su se audio-vizualno-izvedbenom instalacijom pod naslovom Koji K?.

Ustrajni crnohumorni dramski kritičar društvene zbilje, Mate Matišić, napisao je Božićnu bajku prije dvadesetak godina gotovo kao prigodnicu, koje je obrazac višestruko primjenjivan kako u suvremenome kazalištu tako i u filmu. Problem sudbine hrvatskih gastarbajtera često je bio tema Matišićeva kazališnog pisma, a ovdje je spretno satkao humornu, nježno-tragičnu priču o čistačici i čuvaru rodom iz ruralne južne Hrvatske koji se godinama poslije slučajno sretnu na Badnju večer u zatvorenome šoping-centru. Predstava je najprije izvedena u veljači u riječkome Tower centru, a potom je u ožujku premještena u prostor Hrvatskoga kulturnog doma na Sušaku. Doslovna identifikacija tekstom naznačena i kazališnoga prostora nije osobito profunkcionirala. Božićna bajka napisana je za glumački par, pružajući velike mogućnosti razvoja široke izražajnosti i, osobito, emocionalnosti pa za redatelja tu i nema mnogo posla. Vinko Brešan se stoga zadovoljio ulogom diskretna pomagača glumcima i spretna aranžera scenskoga zbivanja. Olivera Baljak i Davor Jureško dobro su iskoristili tekst i stvorili uvjerljive humorno-tragične karaktere, a ujedno prezentirali izvrsnu emocionalnu suigru. Ni tekst ni predstava nisu pretenciozni, jednostavno žele u publiku utisnuti primarne ljudske osjećaje: radost i bol. A u tome su kroz gestualno-mimičko-verbalnu karakterizaciju svojih likova Olivera Baljak i Davor Jureško nedvojbeno uspjeli, priuštivši gledateljima i smijeh i suze.

Olivera Baljak i Davor Jureško u Bajci iz shopping centra

Kad se u književno-kulturološko-antropološkom kontekstu kaže K, odmah, dakako, refleksno pomislimo na Kafkina Josefa K. iz Procesa. Bezimeni pojedinac bačen je u žrvanj jednako tako bezimena i bez-lična stravična društvenog mehanizma u kojemu je apriorno kriv i osuđen bez ikakve argumentirane krivice. Onda se, u nekim interpretacijama, taj K duplicirao u K-und-K, alias Musilovu Kakaniju, kao karikaturalnu alegoriju Austro-Ugarske Monarhije. Rubikonovci (na prvome mjestu Zvonimir Peranić kao autor koncepta, redatelj i dramaturg) to višestruko multipliciraju. Uvode u igru Krležu i Kamova, naslovom parafraziraju dokumentarno-igrani film i knjigu Koji k… uopće znamo? koji se bave filozofskim aspektima kvantne fizike, paralelnim stvarnostima i ulogom pojedinca u kreiranju vlastita života. K tome se u večer praizvedbe ulicama Rijeke valjala raspojasana masa krabonosaca u završnome spektaklu riječkoga Karnevala, koji opet nije drugo nego slika prividne slobode, a zapravo (dez)organizirana Kaosa. I tako dalje, i tako dalje.

U scenski prostor pušta se grupica od po pet gledatelja (sveukupno ih je trideset), koji to odmah prestaju biti jer moraju navući papirnate vrećice na glavu. Tako obnevidjeli, dovedeni do sjedalica, postaju slušateljima. Moćna glazba asocira na Bacha i(li) Brucknera. U raznolikim varijacijama glazba autora Filipa Franka igra važnu ulogu u kreiranju cjeline. Lišen svih osjetila osim slušnog, posjetitelj, iniciran u su-djelovanje, uranja u osebujan svijet čiste zvukovnosti, što postupno dovodi do gubitka osjećaja vremena. I tek što dotakne samu granicu prelaska u bezvremenost, vrećice se skinu. Pred nama pukne prostor. Koji i kakav?

Tijelima omeđujemo prostor igre, tijekom trajanja premještamo se vođeni igračima, neki gledatelji uvučeni su u samu igru, no bez i najmanje agresivnosti. Dionice igrača izražene su dominantno gestom, ali i pjevom, govorom, čak roktanjem. U svemu kao nijemi, jezivi promatrači su-djeluju monstruozni kaširani kukci. Uvodna se sučeljenost Leonea i Angelike iz Glembajevih pjeva, kao što pjevaju i grobovi iz Kamovljeva Mamina srca, fraktalna prožetost svega sugerira makabresknost triju književnih K, prolaze ljudski likovi u mimohodu bez dodira, izgubljeni u prostoru i vremenu, da bi se postupno svili prema tlu pretvarajući se u napokon u kukca (Kafkin Preobražaj). U sugestivno jezovitu finalu ostaju samo bezbrojni križevi nad grobovima u obezljuđenu pustom krajoliku uz fulminantno gomilanje i gradaciju moćnog zvukovlja. To traje.

Kažimo još da su dragocjen obol kreiranju ove izvanredne kazališne instalacije dali koreografkinja Ivana Peranić, kostimografkinja Kristina Nefat, oblikovatelj svjetla Dalibor Fulgošić, scenograf Alen Planinšek, šminkerka i frizerka Ksenija Nakić-Alfirević te, last but not least, ujednačeni i savršeno uigrani izvođači: Marin Čubranić, Ana Ljutić, Ivana Kalc, Ivana Peranić i Šandor Slacky Jr. U jednu riječ: o Rubikonu i Peraniću valja misliti i misliti.