Višak i manjak ambicije

Često se postavlja pitanje kako osuvremeniti priče koje po svojim vrijednostima zaslužuju biti dijelom bajkovitoga kanona, ali koje zbunjuju nesuvremenošću, dakle izostankom površinskih elemenata suvremene zbilje za koju bi ciljanu publiku trebale pripremiti ili je barem o njoj na kvalitetniji način izvijestiti. Domaći kazalištarci s time muku muče, i zato, gotovo redovito, bolje predstave namijenjene djeci nastaju kad se posegne za pričom koja nije kanonska, što znači da nije već bezbroj puta pročitana, ispričana ili prikazana, ili kad se radi autorski, gdje je ponovno riječ o novoj priči. Dva zagrebačka kazališta u kratkom su vremenu odgovorila na to pitanje, svako na svoj način.

Najnovija produkcija Kazališta Žar ptica nastala je prema motivima Andersenove bajke o crvenim ciplicama s kojima su se redateljica Dubravka Crnojević Carić i dramaturginja Tajana Gašaparović poprilično zaigrale. Rezultat je predstava koja nadilazi svoje okvire po mnogočemu, što uopće nije loše uzme li se u obzir da Žar ptica ionako u produkcijskom, ali ne i repertoarnom smislu, ima ambiciju postati svojevrsnom inačicom HNK za mlađe i najmlađe. Kostimska i scenografska raskoš koja se ponekad viđa na pozornici tog kazališta vješta je imitacija površnosti, ali ispod nje može se pronaći mnogo toga, od uspješnica i atraktivnih iskoraka do promašaja napravljenih u dobroj namjeri. Crvene cipelice ipak prije ulaze u ovu drugu kategoriju, jer riječ je o predstavi koja želi i priziva svoju težinu, ali kazalište za djecu ipak ne mora sadržavati baš sve ono što se iz bajki predviđenih upijanju u nježnijoj dobi može poslije iščitati. Da bajke nisu samo ono što se na prvi pogled vidi i čita, danas je već valjda poprilično jasno, i zato bi s ustrajavanjem na dramaturškom i scenskom ostvarenju svih mogućnosti koje nudi predložak trebalo postupati oprezno. Ovisno, naravno, o željenom rezultatu.

Nika Mišković u Crvenim cipelicama

Crvene cipelice, sa svim nadopisivanjima, umnažanjima identiteta, pripovjednih okvira i uopće kompliciranjem strukture, što dovodi do konačne samospoznaje i samoostvarenja protagonistice, možda će zaintrigirati starijega gledatelja, možda čak i nešto mlađeg sa suviškom ambicije, ali nisu predstava za široke mase, čak ni kad je riječ o masi dječje publike. Unatoč glumačkim intervencijama Nike Mišković i Petre Kurtela u dvostrukoj glavnoj ulozi, unatoč kostimima Irene Sušac i produkciji koja nije štedjela, ova je predstava u kategoriji između, iskorak koji vrijedi i u smislu prenošenja ideje izvornika i kao kvalitetan rad na njezinoj nadogradnji, ali na koncu ipak ostaje uspješni neuspjeh koji bi trebali vidjeti svi na ovaj ili onaj način vezani uz kazalište za djecu, bez obzira bave li se njime, zagovaraju ga ili o njemu pokušavaju nešto misliti.

Slučaj Zagrebačkoga kazališta lutaka bitno je jednostavniji, jer njegova nova predstava i ne pokušava biti ono što nije. Problem je u tome što ona ne može ni ono osnovno, pa traži nove putove kako se barem donekle ostvariti. Ponajprije je riječ o lutkarstvu, koje bi, barem u kazalištu koje se zove tako kako se zove, trebalo biti na nešto višoj i zanimljivijoj razini od pukoga pomicanja one lutke koja u određenom trenutku govori. A upravo se na to svodi lutkarska invencija ove produkcije, iako ni s dramaturškom nije bitno drukčije. Slično Žar ptici i ZKL pokušava održati reprezentativnu razinu svojih predstava i time sama kazališta. To praktično znači da je zabranjeno ratovati na dva fronta pa ukoliko je riječ o izmijenjenom predlošku, inscenacija i ostali segmeneti predstave moraju biti vjerni i sterilni, ili pak obrnuto, ali nikad i jedno i drugo. Snjeguljica, čiju režiju potpisuje Zoran Mužić, a dramatizaciju Petra Mrduljaš, drugi je među opisanim slučajevima: dok su lutke i scenografija Gordane Krebelj krajnje klasični, što u ovom slučaju samo znači da u stopu prate klišeje vezane uz ovu bajku, dramatizacija se želi intertekstualno igrati te stoga spominje naslove mnogih drugih bajki, većinom izvan konteksta, točnije kad kontekst ne motivira ništa do tek puka verbalna asocijacija. Duhovito nije, ali nije ni efektno, pa je jedini donekle zanimljiv segment predstave skladateljski rad Marija Mirkovića. Ne samo zato što prate radnju, neki od songova ovdje zaista jesu profinjeniji, ili barem efektniji, od onoga što se inače naziva „glazbom u lutkarskim predstavama i predstavama za djecu“. No to ipak nije dovoljno da ZKL-ova Snjeguljica bude više od indirektna poziva djeci i njihovim roditeljima da ostanu kod kuće uz animirani DVD. Jeftinije je i lakše.