Tomasovićevo dokidanje inferiornosti

Nova Tomasovićeva knjiga implicitno kritizira hrvatsku historiografiju koja je nacionalnu književnu prošlost slagala iz druge ruke te tako dovela do neopravdana osjećaja inferiornosti pred velikim europskim književnostima

Sve donedavna slika hrvatske književnosti mogla se svesti na ovo: hrvatska je književnost marginalna europska pojava pisana na malom jeziku, bez kontinuiteta, kasni za razvijenim literaturama i zato bez tipičnih obilježja i faza koje upravo te literature imaju, npr. bez pravog romantizma. Podijeljena na srednjovjekovnu, stariju i noviju, srednjovjekovna je tek dokaz pismenosti, pa „pet stoljeća hrvatske književnosti“ počinje s „ocem“ Markom Marulićem, a sva produkcija stane u stotinjak knjiga manjeg formata. S tim da i ne znamo što ćemo s 18. stoljećem, pa sve treba staviti na kartu devetnaestoga, kada se ionako jezik standardizira, ali imajući u vidu tek jaka imena koja se mogu dovesti – ako je ikako moguće – u izravnu vezu s nosivim imenima europskih literatura. Ukratko, naš književni život blijeda je sjena europskoga, nikako da u krilu Vile Hrvatice jabuke dozore, a sve sile domaće historiografije duboko prožete kompleksom inferiornosti upinju se da otkriju posvećena mjesta na kojima smo – makar i okasno – dotaknuli skute književne Europe.

Mirko Tomasović, Neznane i neznani. Kroatistički prinosi. Konzor, Zagreb, 2011.

Ma koliko sumorna, ta gruba slika hrvatske književnosti nije bila nimalo slučajna, a razloga je više. Jedan se izdvaja, a to je činjenica da se također još donedavno hrvatska literatura i njezin jezik nisu smjeli nazivati imenom naroda kojemu pripadaju. Misli se, dakako, na Deklaraciju i na godinu 1967. Kako to obično biva, izlaz iz te žalosne situacije podudarao se s procesima koji su naizgled bili izvan svijeta književnosti. Naime, sa smjenom političkih, gospodarskih i kulturnih paradigmi potkraj prošloga stoljeća stasala je nova generacija kroatista i komparatista koji su počeli tu istu književnost čitati u drukčijem ključu.

Jedan od njih je i Mirko Tomasović (Split, 1938).

Kroatist i komparatist

Ne računajući članke rasute po dotadašnjoj periodici već tek njihove knjiške izvedenice – od Komparatističkih zapisa, Analiza i procjena i Tradicije i konteksta 70-ih i 80-ih, preko Komparatističkih i romanističkih tema, Slika iz povijesti hrvatske književnosti, Pjesnika hrvatskog romantizma, Traduktoloških rasprava i Marka Marulića Marula 90-ih, pa sve do Domorodstva i europejstva, Vile Lovorke, Mihovila Kombola, Lijepe naše književnosti, Novih slika iz povijesti hrvatske književnosti te Domaće tradicije i europskog obzora minuloga desetljeća – Mirko je Tomasović bio dosljedno usmjeren na istraživanje matične mu hrvatske književnosti. Iako primarno komparatist (ili baš zato!) on svoju erudiciju, strast i energiju, pa i talent koji se u najmanju ruku u prevođenju hoće, troši na iščitavanje nacionalne književne baštine. Ali ne po volji ikoje sinekure, mode ili politike, već bez ostatka znanstveno, tj. čitajući je kao strukturu u kojoj je sve dinamično, interaktivno i sve relevantno, istodobno unutar nacionalne književnosti kao i unutar europskog joj konteksta.

Filološki skrupulozan, kao da je najbolji kroatist, on toj dimenziji dodaje komparatistički obzor koji kroatistima zbog njihova fokusa najčešće nedostaje, ponekad namjerno, ponekad bez namjere, ali uvijek s osjećajem nedostatnosti pa i kompleksa manje vrijednosti spram drugih europskih literatura. Da se jedino pogledom iz predmeta i istodobno iz njegova okoliša, tj. iz teksta i konteksta, može najbolje vidjeti cjelina, ravno je istini da svako lice ima i naličje ili svaka istina dvije strane. U Tomasovićevu istraživanju to znači da iskrsavaju potisnute, zaboravljene ili posve nepoznate dimenzije nacionalne kulture i književnosti, da se ruše mnoge predrasude o njoj, a u isto vrijeme da je dosadašnji instrumentarij na kojemu je počivala historiografska konstrukcija najvećim dijelom manjkav, pa i neodrživ. I dok se u jednom trenutnu učinilo da je s Mirkom Tomasovićem hrvatska renesansna književnost dobila historiografski pravorijek (poput baroka sa Zoranom Kravarom ili manirizma s Pavlom Pavličićem), kritičkim čitanjem naših pjesnika 19. stoljeća dogodila se napokon revizija prvoga stoljeća tzv. novije hrvatske književnosti, a s njime puna, razložena i potkrijepljena, konačna afirmacija našega romantizma.

U tome smislu ne samo da ne čudi što je i najnovija Tomasovićeva knjiga predmetno usidrena u upravo njegovom zaslugom revaloriziranu 19. stoljeću, već ni to što je ona – ako se ne varam – prva autorova knjiga koja se samopredstavlja kao kroatistička, ponajmanje pak što naslovom uvjerava da je u tome 19. stoljeću još ne nešto, već – kako ćemo vidjeti – mnogo toga nepoznato.

Krenimo redom!

Ispravljanje zabluda

U omažu kolegi i prijatelju Nikoli Batušiću (1938–2010), najboljem poznavatelju našega dramskog i scenskog romantizma, Tomasović podsjeća na katastrofičke tonove kojima je naša historiografija govorila o 18. stoljeću, a koje je bilo predstavljeno metodološki neprimjereno uključujući i periodizacijsko pojmovlje. Međutim, Batušićevom zaslugom – ističe Tomasović – starija hrvatska kajkavska drama tog vremena biva prethodnica novoga kulturnog senzibiliteta, tj. preporoda iz 19. stoljeća. Kajkavski igrokazi klasicističkim i predromantičarskim izvorištima, kako to pokazuje Batušić, opovrgavaju tezu o vakuumu u povijesti hrvatske književnosti, vakuumu koji su uspješno, ali manje poznato, popunjavali „kajkavski držićoidi“ pometeni preporodnom kulturnom politikom.

Književnopovijesnu zabludu valja ispraviti i o prvim trima desetljećima 19. stoljeća, nastavlja Tomasović u sljedećem prilogu. Nije sve počelo Gajevom Kratkom osnovom i Daniczom, postojale su i njemačka Luna i talijanska Gazzeta di Zara, a postojao je i Almanah ilirski 1823. kao prethodnik Vrazova Kola. Almanahov pokretač, urednik i suradnik Juraj Matić, tj. Matija Juraj Šporer, autor je manje poznata ili nepoznatoga opusa drama, romana i drugih tekstova, koje je naša historiografija ocijenila kao proizvod „diletanta“. Da je vrijeme za reviziju, pokazuje upravo Šporerova lirika iz Almanaha, a ona nije diletantska, već uspjeli plod učenoga pjesnika, ispravlja Tomasović.

Lirsku sliku našeg romantizma nisu uljepšavali samo pripadnici mladoga građanskog stališa s tek ponekim plemenitašem ili svećenikom, i ne samo odreda „dični muževi“, već i „pjesmarke domorodke“: jedna „šibenska pučanka“, druga karlovačka „švelja i kitničarka“, treća „slavonska plemenitašica“, četvrta „čobanica iz Imotskoga“. Njima je Tomasović u maniri uzorne znanstvene kavalirštine posvetio posebne rasprave.

Prva (objavljena u Novoj Croatici, na moju uredničku čast!) bavi se dvojezičnim opusom Ane Vidović i recepcijom u Hrvatskoj i Italiji. Autorova je teza da je Vidovićkin ep Anka i Stanko ravan Vrazovim Đulabijama, Demeterovu Grobničkom polju, Matije Mažuranića Pogledu u Bosnu, brata mu Ivana Smrti Smail-age Čengića, Putositnicama Antuna Nemčića i Preradovićevim Prvencima. Njezin potpuno zapostavljen ep Bezmišljenja o ljubavi vrijedno je literarno ostvarenje u kojem se prije Luke Botića poetizira ljubav između muslimanke i kršćana. Što se tiče promašenog epa Romolo, Tomasović ispravlja netočne (mahom versološke) podatke iz literature o njemu, te prvi put prevodi na hrvatski neke karakteristične ulomke, a preveo je i njezinu autobiografiju – „prvorazredan vrstovni uradak“, pisanu kao predgovor spomenutom epu. Time Tomasović i nehotice tradiciji autobiografije na nehrvatskome dodaje još jedan prilog pokazujući da će tradicija istoga žanra na hrvatskome jeziku biti dio kontinuiteta, a ne samonikla pojava.

Uz Anu Vidović najdarovitija spisateljica našeg romantizma, „zamjerne književne kulture“, za Tomasovića je Karolina, tj. Dragojla Jarnević, poznata u prvome redu kao pripovjedačica čije su Domorodne poviesti tiskane u vlastitoj nakladi 1843. – dodajem da se zna! – bile prvi bestseler u prozi novije hrvatske književnosti, dok će u poeziji to biti Preradovićevi Prvenci. No ljubavna lirika Dragojle Jarnević, upozorava Tomasović, u kojoj žena nije samo objekt nego i subjekt, podupire tendencije romantičke obnove poezije. Pjesmu Vještica Tomasović vidi kao najzanimljiviji Jarnevićkin uradak koji pripada onoj vrsti, popularno nazvanoj povjestici, koju će Šenoa usavršiti, ali ju je – kao dokaz književne simultanosti, a nikako „kašnjenja“ našeg romantizma – upravo ta „švelja“ ustoličila mnogo prije Šenoe.

A „slavonska pjesmarka“, koju je Tomasović u svojoj galantnosti proglasio ne samo „slavonskim slavujem“ nego i plemenitašicom (iako Brlići nikada nisu, koliko znam ni tražili, ni dobili plemstvo!), Marija Agata, pjesničkoga imena Jagoda Brlić – bez obzira na sjenu koju je na njezin skromni opus bacila redaktorska ruka Branka Vodnika – iskazala je jedan od ključnih romantičarskih pjesničkih sindroma – nesuglasje lirskog subjekta sa svijetom. Naš je autor osobito iznenađen intonacijom Jagodine pjesme Ja ne žalim mrtve one, kakva se ne susreće u ilirskoj lirici ni po motivu ni po ugođaju, pa Tomasović to čita kao refleks „iznimne pjesničke osjećajnosti“ i pita zašto je onda prešućuju naši književni povjesničari.

Primjer recepcije Ane Vrdoljak, koja je pjevala samo u tinejdžerskoj dobi, od 11. do 13. godine (sic!), još je porazniji za našu historiografiju, jer je nema – za razliku od Jagode – ni u antologijama. Možda i zato što se smatralo da je njezine stihove zapravo pisao stric joj fra Jeronim Vrdoljak? Zato se Tomasović prvi i jedini latio uspoređivanja nekoliko stihova strica i sinovice, da bi od prve ustanovio da je riječ o objedi, a potom njezinih šest pjesama proglasio slučajem u hrvatskoj poeziji 19. stoljeća i dokazom da se neki pjesnici doista rađaju! Kad već nije od književnih povjesničara, zadovoljštinu je „imotska ljubica“ dobila od Ive Tijardovića i drugih hrvatskih skladatelja koji su uglazbili njezine pjesme.

Zaboravljeni hrvatskog Olimpa

Bio hrvatskom književnom Atenom ili Olimpom, Dubrovnik je to samo s obzirom na ono što se naziva starijom hrvatskom književnosti. No da će staru slavu taj grad vratiti i prije Ive Vojnovića, pobrinuo se Tomasovićev sljedeći rad posvećen Pasku Antunu Kazaliju. Pa iako je dobar dio Kazalijevih tekstova još u rukopisu uključujući i ep Ćoso, na kojemu je radio puna četiri desetljeća i koji još čeka mjerodavnu ocjenu, Kazalijeva rasprava Letteratura e civiltŕ (Zadar, 1857) zaslužuje osvrt ne samo zbog oskudice takvih tekstova u našem romantizmu, već i zato „što je pokazao svijest o književnosti problematizirajući njezine povijesne pojavnosti u pravcu svoje poetike“, a što je za tadašnju hrvatsku književnost i znakovito i iznimno vrijedno, kategoričan je Tomasović. Pa ću zato rado natjerati vodu na mlin obojice i spomenuti Kazalijev esej O načinu kojim se životopisi pisati imadu iz Zore Dalmatinske 1845. Riječ je ne samo o još jednom Kazalijevu srodnome radu i ne samo o jednome od prvih takvih teorijskih traktata u našoj književnosti nego svakako i o prvome pokušaju osmišljavanja autobiografije, koju Kazali – koliko mi je poznato – prvi, istina pomalo nezgrapno, odveć doslovno kroatizira nazivajući je svoježivotopis!

Dok se o dosad spomenutim Tomasovićevim autorima ponešto i znalo i pisalo, Marin Sabić pripada među najnepoznatije pjesnike sada već na prijelazu stoljeća, iako je po Tomasovićevu sudu i kao pjesnik i kao književni esejist zaslužio možda i istaknuto mjesto u našem modernizmu, pogotovu s obzirom na hrvatsko-francuske literarne veze. Znajući da je Sabić već podulje u posebnom djelokrugu Tonka Maroevića, čije rezultate s nestrpljenjem čekamo, tek ću dodati da je statistički gledajući Marin Sabić u časopisima na prijelazu 19/20. stoljeća među frekventnijima, što je za početak svakoga ozbiljnoga interesa sasvim dovoljno!

Napokon, zadnji Tomasovićev prinos u znaku je Jakova Tomasovića, omiške svestrane kulturne veličine o kojoj – ako se dosad i nagađalo – odsad ne treba dvojiti. Omiški prezimenjak, ali ne i rođak, rehabilitiran je kao pjesnik jednim spjevom, a pionirskom obradom Jadranske vile, koju je Jakov Tomasović izdavao i uređivao punih deset godina (1928–1937), rehabilitiran je i kao čovjeka koji je kreirao kulturnu atmosferu gradića od 1500 stanovnika. U takvu listiću i gradiću prve su književne korake učinili ne samo Ivo Kozarčanin, Šime Vučetić i Feliks Amantis, tj. Juraj Kaštelan (!), nego i budući povjesničar i arheolog fra Lujo Maruna, najpoznatiji hrvatski bibliotekar i inkunabulist Šime Jurić te nesuđeni pjesnik, ali potvrđeni slikarski velikan Oton Gliha.

Časopisi – temelj književne povjesnice

Sve rečeno doznasmo iz knjige nastale iz jednostavne činjenice „što je njezin autor“ – prema vlastitim riječima – „pozorno čitao pjesnike koje više nitko kritički ne čita i što je s estetskom znatiželjom prelistavao Danicu, Zoru, Kolo, predšasnike im almanahe i kalendare“, a što srećom danas više i nije tako rijetko. No da to čini i jedan komparatist Tomasovićeva formata, nikoga ozbiljnoga ne treba čuditi, ne zbog toga što je baš jedan komparatist prvi napisao pregled hrvatskih novina i časopisa (Ivo Hergešić), već što dio Tomasovićeve implicitne kritike s punim pravom ide na dušu naše historiografije: najvećim dijelom ona je, naime, sliku nacionalne književne prošlosti slagala iz druge ruke, tj. ignorirajući upravo izvore od kojih su za ono što studijski nazivamo novijom hrvatskom književnosti – časopisi i novine najvažniji.

Pa ako naš autor ima razloga povremeno slati kritike i na adresu nedvojbeno najvećega našeg književnog povjesničara Antuna Barca, u korelaciji s čijom knjigom Veličina malenih Tomasović i naslovljuje „ovu svoju novu kroatističku knjigu“, istini za volju valja reći ovo: i kada izvodi s današnjeg stajališta „pogrešne zaključke“, Antun Barac ostaje jedan od rijetkih kroatista koji je pročitao sve o čemu je pisao uključujući i kalendare, almanahe, časopise i novine. No, nažalost, nije uspio ono što danas uspijeva Mirko Tomasović: hrvatsku književnost napokon osloboditi osjećaja inferiornosti.