Teorija kao književno djelo

Izabrana djela sažimaju golem i još nedovoljno istražen opus Vlatka Pavletića, i fokusirana na tekstove od antologijskoga značenja apostrofiraju ga ponajprije kao književnika, odnosno znanstvenika, teoretičara i kritičara književnosti

O književniku i njegovu djelu govori se u raznim prigodama, kad obilježavamo godišnjicu njegova rođenja ili smrti, kad podsjećamo na godinu objave njegove prve ili iznimno važne knjige, prvog prijevoda na strani jezik, na praizvedbu kazališne predstave, na prilog u pokretanju nove biblioteke, časopisa, ili kakva velikog projekta u suradnji s drugim kolegama, i tome slično.

Stoga je gotovo svaki govor ili tekst pisan u takvoj prigodi i prilog toj tvrdnji jer naglašava upravo tu njegovu funkcionalnu komponentu. Jer njome se zapravo nanovo kazuje da su ti datumi i događaji važni ne samo za piščevu biografiju i stvaralačku produkciju nego i za povijest književnosti u kojoj je stvarao.

Još ćemo kazati i to da su oni i više nego dobri povodi i zato jer se taj oblik izražavanja već tradicionalno prakticira i kao dobar običaj u gotovo svakoj, pa i u hrvatskoj književnosti i kulturi. Štoviše, da se udomaćio u svim kulturnim sredinama i na svim razinama; kako onoj najvišoj u obliku znanstvenog simpozija i akademske rasprave, stručnog skupa ili tematskog bloka u časopisu, a kadšto i kao veći novinski članak, osvrt ili bilješka te, u našoj kulturi brzog zaborava – kao kratka vijest u pisanim medijima i još kraća u onim elektroničkim.

A da je naročito poticajno pisati o književniku u prigodi objavljivanja njegove nove knjige, također je dobro znano, kao što to potvrđuju svojim dlakavim jezikom, a ne oštrim perom, i oni koji više govore, a manje pišu. Treba li u tom smislu naglašavati da je još veći razlog da se ne samo govori nego i piše o književniku u prigodi objavljivanja njegovih izabranih ili sabranih djela?

Inicijator sloboda

Podsjećamo na različite motive u nezahvalnu hrvatskom kulturnom ozračju, koje sve više karakterizira ta kultura brza zaborava što se tako agresivno promovira u našem medijskom prostoru nastojeći potisnuti, pa i izbrisati, naše književne kao i sve druge vrijednosti. Zato nam je iz više razloga poticajno pisati o Vlatku Pavletiću (1930–2007) u prigodi objavljivanja njegovih izabranih djela, jer otvaraju tu bolnu temu u našoj kulturi i zato što je to čin suprotstavljanja procesu minoriziranja književnih i kulturnih vrijednosti u medijskom prostoru i u našem društvu. Dakako da su Pavletićeva Izabrana djela privukla našu pozornost i iz drugih razloga, a najviše jer govore u recentnom izboru iz njegove bogate književne ostavštine da mu je dubok i neizbrisiv trag u hrvatskoj književnosti. No ona su vrijedna i povrh toga jer aktualiziraju činjenicu da je riječ o velikom hrvatskom piscu nadahnuta i vješta pera, čiju živu književnu riječ čitamo kao vrijedan prilog znanosti i teoriji književnosti u njegovim interpretacijima književnih, odnosno pjesničkih, klasika moderne i suvremene hrvatske književnosti. Poticajne i zato jer ta izabrana djela govore i o iznimno plodnu piscu znanstvenih studija, teorijskih ogleda i eseja, kritika, članka, zapisa i crtica o hrvatskim književnicima i pjesnicima čije se lucidne prosudbe akceptiraju i citiraju, a opsežne i temeljite opservacije čitaju kao vrstan književni tekst.

No prije nego što se osvrnemo na ovaj vrijedan nakladnički pothvat koji Pavletića predstavlja u njegovu recentnom književnom djelu, ipak nam valja podsjetiti i na njegove druge aktivnosti i djelatnosti. Naime, treba ih jednostavno spomenuti kao činjenice koje najbolje govore i o toj njegovoj djelatnosti. Dakle, da je jedinstvenom organizacijskom energijom pokrenuo i uređivao brojne časopise i biblioteke, napose u Matici hrvatskoj, odnosno u njezinu Nakladnom zavodu utemeljio i uređivao biblioteke od prvorazredne nacionalne vrijednosti, kao što su Pet stoljeća hrvatske književnosti, Prometej, Arion, Zlatna knjiga, ili Vrhove svjetske knjiženosti u Školskoj knjizi.

Jednako je tako nezaobilazan Pavletićev prilog u pokretanju časopisa Krugovi, kultnoga književnog časopisa iz pedesetih godina prošlog stoljeća, nazvana upravo na Pavletićev prijedlog, a po njemu pak i jedan od najvažnijih naraštaja hrvatskih pisaca druge polovice 20. stoljeća, krugovaši (Šoljan, Mihalić, Slamnig, Pupačić, Slobodan Novak...).

U istom je časopisu Pavletić objavio i jedan od najpoznatijih i najutjecajnijih eseja u hrvatskoj književnosti u tom razdoblju (1952) pod naslovom Neka bude živost, koji je snagom manifesta promovirao prostor stvaralačke slobode u hrvatskoj kulturi i društvu. Svakako je od povijesnoga značenja i njegov prilog u sastavljanju (i potpisivanju!) Deklaracije o položaju i nazivu hrvatskog književnog jezika, koja je presudno utjecala na hrvatsku književnost kao i na pokretanje velikih društvenih i političkih promjena u ondašnjem nezahvalnom jugoslavenskom kontekstu, inicirajući i otvarajući prostore slobode hrvatskom narodu. Zbog toga će se u svakoj prigodi govoriti i pisati o Vlatku Pavletiću kao jednom od inicijatora i organizatora tog projekata od prvorazrednog značenja za hrvatsku književnost i kulturu. Osim što je sudjelovao svojim književnim prilogom u tom velikom Idealu nacionalne slobode, Pavletić se i kao političar zalagao za ta ista prava na slobodu svojega hrvatskog naroda u stvaranju slobodne i samostalne države – Republike Hrvatske.

Stoga je posebna vrijednost izdavačkog projekta koji je inicirao i uspješno realizirao Goran Pavletić, a grafički uredio i likovno oblikovao u skladnu cjelinu Boris Kuk, što su među izabranim Pavletićevim tekstovima upravo oni od antologijskog značenja u njegovu književnom opusu i, dakako, i zato što ga apostrofiraju ponajprije kao književnika, odnosno znanstvenika, teoretičara i kritičara književnosti.

Otvaranje poetika

Naime, Izabrana djela Vlatka Pavletića sažimaju golem i još nedovoljno istražen književni opus u recentnom izboru od šest knjiga fokusiranih na njegov znanstveni i teorijski rad. Riječ je o studijama u kojima je metodologijom minuciozna analitičara interpretirao pjesnička djela hrvatskih književnih klasika 20. stoljeća: Tina Ujevića, Ivana Gorana Kovačića, Slavka Mihalića, Drage Ivaniševića i Matka Peića. A među Izabranim djelima u dvije prve knjige Pavletić analizira pjesnički opus Tina Ujevića (i njegova disertacija ima za temu djelo toga pjesnika Stablo Ujevićeve poezije, 1975) otkrivajući, u prvoj knjizi pod naslovom Ujević u raju svoga pakla, genealogiju toga jedinstvenog pjesničkog glasa u hrvatskoj književnosti, čija jeka sve glasnije odzvanja i u našem vremenu. Svakako je vrijedan i zanimljiv prilog Pavletićevoj eksplicitnosti i činjenica da je svoju iscrpnu studiju o golemu pjesnikovom djelu ilustrirao i grafičkim prikazom njezine strukture Shema geneze i Ujevićev sindrom, kojom je likovno predočio tematska polja svojega istraživanja.

U drugoj knjizi, Otvorena poetika Tina Ujevića, on precizira već u prvom poglavlju motive i temu u koju nas uvlači na sebi svojstven način koristeći se magijom književne riječi i ujedno otkriva elemente na kojima gradi svoju tezu. „Ujević je često posezao za perom da ispovjedi i neposredno ono što je, na svoj način i do stanovite mjere, posredno izražavao ili dokazivao pjesmama, pa je tako ostavio i niz fragmentarno formuliranih postulata na kojima je zasnivao svoju poetiku. Ja tu poetiku nazivam otvorenom, zato što je ona bila u najdoslovnijem smislu, a najviše, dakako, u detaljima izraza podešenim prema iskustvima različitih, starijih i modernih poetika, u velikom vremenskom i sadržajnom rasponu od trubadura i simbolista preko vitalističkog ekspresionizma i futurizma do korozivnog nadrealizma.“

Treća knjiga Pavletićeva znanstvenog i teorijskog interesa analizira pjesničko djelo velikog i tragično poginula hrvatskog pjesnika Ivana Gorana Kovačića, tog paradigmatskog pjesnika stradanja i smrti, autora legendarne tragične poeme Jama. Pod naslovom Obuzdani gnjev: -znakovi i strukture u književno umjetničkim djelima Ivana Gorana Kovačića Vlatko Pavletić jasno markira svoje problemsko polje u toj studiji: „O Ivanu Goranu Kovačiću pisano je mnogo, mnogo više nego o drugim piscima njegova naraštaja – svakako zahvaljujući više njegovoj legendarnoj smrti nego naročitoj popularnosti njegova opusa.“ Autor studije otklanja i briše stereotipe o tom pjesniku i otkriva njegove manje poznate vrijednosti, na kojima i modelira njegov drukčiji i realniji književni portret.

Studije o Mihaliću, Ivaniševiću i Peiću

Da je među krugovašima još za života Slavko Mihalić imao status velikog pjesnika, i više je nego poznata činjenica. Kao što je također znano da je taj pjesnik i izvan samo tog generacijskog okvira bio uvažavan kao nacionalni bard čija se pjesnička riječ čitala i slušala iz naraštaja u naraštaj. U tom kontekstu Vlatko Pavletić postavlja tezu o njegovu pjesništvu u četvrtoj knjizi pod naslovom Klopka za naraštaje: kontrapunkt egzistencije u poeziji Slavka Mihalića, u kojoj precizira elemente po kojima se taj opus prometnuo u jedan od najautentičnijih egzistencijalističkih glasova suvremenoga hrvatskog pjesništva. Osebujna i izdvojena pozicija Drage Ivaniševića u hrvatskom pjesništvu 20. stoljeća još nije u cijelosti sagledana pa je Pavletićeva interpretacija nedvojbeno vrijedan prilog, Svjedok apokalipse: u srž pisanja Drage Ivaniševića, kako je naime naslovio svoju minucioznu studiju kojom iščitava raspon Ivaniševićeva pjesničkog glasa u njegovoj složenoj strukturi, od nadrealizma i simbolizma, od klasičnih formi do inventivnih i smionih istraživanja novih izričaja. Zacijelo je Matko Peić jedan od ponajboljih putopisaca u hrvatskoj književnosti druge polovice 20. stoljeća, koji je nadahnutim perom ispisao stranice što se u obnovljenim izdanjima ne prestaju čitati. Dovoljno je, vjerujem, tek spomenuti kultne Skitnje pa smo već gotovo sve rekli o njegovu majstorskom peru, kojim je, dakako, napisao i brojne druge knjige, a napose studije, eseje i članke u hrvatskim slikarima i kiparima, crtačima, grafičarima. Muški život: hermeneutičko čitanje Matka Peića Vlatko Pavletić sažeto je naslovio svoju opširnu studiju o tom književniku u kojoj na brojnim primjerima učvršćuje svoju tezu da je Peić jedinstveni majstor pera: „Relativno malen broj uzornih stilista u hrvatskoj književnosti valja svakako povećati pribrajanjem Matka Peića kojem je mjesto pri samom vrhu naših najvrsnijih stilista.“

Baš knjiga o Matku Peiću pokazuje u recentnom izboru da je i Pavletićevo književno djelo u istom društvu, i pri samu vrhu, s onim istim klasicima hrvatske književnosti koji su bili i njegova intrigantna tema istraživanja, veliki duhovni i intelektualni izazov njegovu vještom peru, kojim je napisao dragocjene stranice hrvatske književnosti otvarajući ih i kao novu i neistraženu temu te iste književnosti.