Sretan fašistički rođendan

Muharem Bazdulj 34-godišnji je bosanskohercegovački pisac kojega vrlo opsežan i nagrađivan opus (četiri zbirke priča, četiri romana, jedna poetska i dvije esejističke knjige) čini najvažnijim predstavnikom generacije. Pažljivi pratitelji njegovih romana sigurno su već uočili jednu konstantu – Bazdulj fabule romana voli osoviti oko stvarnih osoba ili ih temeljiti na stvarnim događajima. Njegov roman Koncert zapravo je romansirana reportaža sa sarajevskog koncerta grupe U2 obogaćena fikcionalnim dionicama te pretvorena u svjedočanstvo o događaju koji je pokrenuo vlakove, otvorio granice, ali i simbolički okončao jedan stravičan rat; fabulu romana Đaur i Zulejha Bazdulj također gradi oko činjenica, tematizirajući putovanje lorda Byrona Balkanom, dok u romanu Tranzit, kometa, pomračenje piše o nedovršenu putovanju Ruđera Boškovića od Carigrada do Petrograda, a i novi roman Sjetva soli Bazdulj je također osovio oko stvarnog događaja.

Sredinom prosinca 1986. u jednom sarajevskom stanu skupina studenata organizirala je rođendanski tulum specifičnost kojega je bila da su neki od sudionika bili odjeveni u uniforme koje su asocirale na nacističke, stan je bio okićen fašističkim simbolima, na TV-u se vrtio dokumentarni film o Hitleru i Trećem Reichu, a posluženi sendviči bili su ukrašeni majonezom iscrtanim kukastim križevima. Radilo se o svojevrsnu performansu, tematskom maskenbalu nezrele mlađarije kojoj je cilj bio provokacija, a ne veličanje nacizma, no među njima našao se denuncijant koji je stvar prijavio policiji i maskirana igra pretvorila se u jedan od većih skandala toga vremena. Taj događaj Bazdulj uzima za okosnicu romana Sjetva soli, koji posvećuje Miljenku Jergoviću, jednom od sudionika rođendanske proslave. Zanimljivo, u razgovoru što ga je Boro Kontić s Jergovićem vodio za časopis Sarajevske sveske (objavljen u broju 14 časopisa) Jergović, prisjećajući se tog incidenta, naglašava kako o tome nikad neće napisati nikakvu prozu, jer, kako kaže, “ta je stvar potpuno nepodatna i neinteresantna u književnom smislu”. Iako nije bez slabosti, Bazduljev roman Jergovića ipak demantira.

Muharem Bazdulj, Sjetva soli, Izd. Eph/Novi Liber, Zagreb, 2010.

Sjetvu soli Bazdulj otvara svojevrsnom parafrazom Krleže, latinovićevskim motivom povratka u davno napušten grad junakove mladosti – u Sarajevo se iz Beograda u kojemu već dulje vrijeme živi Janko Aleksić vraća kako bi prisustvovao pogrebu prijatelja Mladena Jovanovića. Povratak budi sjećanja na mladost proživljenu u Sarajevu, ali i inicira analizu razlika između zatečenoga stanja i grada koji već dulje vrijeme postoji samo u protagonistovu sjećanju. Pritom Bazdulj demitologizira Sarajevo; njegov je protagonist otuđen od prostora u koji se vratio, a prošlost koje se prisjeća lišena je za Sarajevo tako karakteristične mistifikacije, već se dani odrastanja pri retrospekciji ispostavljaju ispunjenima osjećajem praznine i besmisla. Tjeskobu kao glavni osjećaj podebljava Jankovo zapažanje kako se osim imena ulica malošto u Sarajevu promijenilo, a ustrajavanjem na nabrajanju novoimenovanih ulica (i prisjećanja na njihova nekadašnja imena) apostrofiran je gubitak sarajevske multikulturne komponente. Pri kraju romana, poveden primjerom zgrade Likovne akademije, koja je nekad davno bila evangelička crkva, protagonist rezignirano predviđa kako će uskoro, kad bude više dirigenata nego katolika, Muzičku akademiju preseliti u katedralu, a čim glumci po broju prestignu pravoslavce, što, kako kaže, teško da je daleko, „u staroj crkvi na čaršiji može se otvoriti pozorište”.

Na sprovodu Mladena Jovanovića Aleksić susreće novinara Muharema Bazdulja, koji ga podsjeća na tzv. fašistički rođendan, sudionikom kojega je bio i njihov pokojni prijatelj. Pritom novinarova primjedba kako su medijska hajka i policijski pritisak koje je rođendanska proslava uzrokovala umnogome utjecali na Jovanovićevu sudbinu Aleksića nagone na istraživanje tog davnašnjeg događaja. Bazdulj mu u tome pomaže pružajući mu uvid u arhive dnevnog lista Oslobođenje pa autor rukopis garnira brojnim autentičnim ulomcima iz tekstova kojima je taj sarajevski dnevnik početkom 1986. popratio taj incident. Iako su toj problematičnoj proslavi prisustvovali neki danas vrlo uspješni pojedinci (npr. Aleksandar Hemon, Miljenko Jergović, Isidora Bijelica), a Oslobođenje je pišući o tome navelo sva imena sudionika, Bazdulj to ne čini, čitateljev poriv za senzacionalizmom ostavljajući neutaženim, ali pokazujući i nedosljednost u tvorbi dokumentarističkoga rukopisnog sloja. Ipak, svrha prekobrojnih citata iz tadašnjega tiska prepoznaje se u impliciranju ridikuloznosti novinarskog (ali i partijskoga) diskursa te u kritici paranoidnoga karaktera vlasti i udvorničke naravi novinarskog ceha.

Pretpostavka je da istovjetnost između inicijala fikcionalnoga lika Mladena Jovanovića i jednog stvarnog sudionika te rođendanske proslave (Miljenka Jergovića) nije slučajna, a takav postupak može se iščitavati i kao autorova sugestija da bi i Jergovićeva karijera ostala neplodna da nije napustio Sarajevo. Naime, protagonist u više navrata ponavlja da je Sarajevo grad koji valja napustiti. Bazduljevo je uvođenje vlastite osobe kao lika u roman bilo nepotrebno, osim kako bi istaknulo metafikcionalni sloj rukopisa, i inače obilno začinjena citatima i pozivanjima na brojne književne velikane, što je uočljivo već i u naslovu. Naslovnim motivom iz Ilijade gdje sijanjem soli (odnosno glumljenjem ludila) Odisej pokušava izbjeći odlazak u Trojanski rat autor postiže multireferentnost i višeslojnost – Aleksić je na sličan način izbjegao služenje vojske, a time i sudjelovanje u ratnim zbivanjima, te posredno i odlazak na fašistički rođendan, ali sjetva soli (nakon koje na toj zemlji ništa ne iznikne) simbolizira i sudbinu bosanskohercegovačkog prostora. Također, na temelju njihovih postupaka, sudionike rođendanske proslave, ali i njihove javne difamatore, može se promatrati kao sijače soli, tim više što je njihova sjetva neplodnim učinila život Mladena Jovanovića. Od drugih brojnih citata svakako još valja izdvojiti višestruko navođen Mandeljštamov dvostih o decembarskom danu „gde je u zli katran žutanjce dodato”, kao metaforičnu presliku protagonistova doživljavanja grada u koji se nakratko vratio.

Na pogrebu Aleksić susreće i pokojnikovu mlađu sestru, koja je u tinejdžerskim godinama u njega bila zaljubljena, a njihov poljubac dotad prilično suh i izraženijih emocija lišen tekst obogaćuje lirskim obilježjima, ali i zaokružuje razdoblje junakova života, ono adolescentsko, bez obzira na gotovo četvrtinu stoljeća koja junaka dijeli od konca tog dijela života. Ujedno, nerealiziranost te ljubavi ponovno nas vraća na naslovni motiv sijanja soli i dodaje novi sloj tom solidnom romanesknom rukopisu, koji bi ipak bio mnogo zanimljiviji da je pisan npr. iz Mladenove perspektive, odnosno iz očišta jednog od sudionika incidenta, i da je lociran u doba održavanja problematične rođendanske proslave.