Rulet – metafora života i društva

Kad posvećuju svoje knjige, naši ih pisci obično posvećuju bliskim osobama – roditeljima, djeci, prijateljima. Posveta pojedincu, najčešće i imenovanom, znak je piščeve pažnje i zahvalnosti. Lada Žigo pak svoj kratki roman Rulet posvećuje „svim nesretnim, tužnim ljudima koje je nemilosrdni kapitalizam zaobišao i koji su zapali u poroke prizivajući u krugu očaja svoju sreću“. A što znači posveta upućena tisućama potencijalnih adresata, komu se to spisateljica ovdje obraća „sa sažaljenjem i razumijevanjem“?

U Hrvatskoj – kaže Lada Žigo imajući egzaktne podatke u želji da upozori na zbilju koja ju je potaknula na pisanje ove fikcionalne proze – ima oko pedeset tisuća ovisnika o kocki. Među njima je mnogo razočaranih, bez posla usred divljeg lokalnog kapitalizma i koji očajnički posljednju nadu vide u kockanju. Spisateljica jasno želi naglasiti da je zanimaju upravo takve „izgubljene duše“, a ne „kronični kockari“, oni koji se ne mogu othrvati razornom unutarnjem porivu. U prvom planu njezina interesa nije dakle anatomsko seciranje kockarske strasti, koja se u umjetničkoj prozi pretežno razrađuje u okvirima psihologije pojedinca, nego pitanje zašto posezanje za kockom u određenom trenutku (npr. u Hrvatskoj) naglašeno postaje signal bolesti društva. Najjednostavnije, nastoji istražiti zašto su nicanje novih kockarnica „na svakom uglu“ i povećana potreba za kockanjem motivirani dominantno socijalnim razlozima.

Lada Žigo, Rulet, SysPrint, Zagreb, 2010.

A gdje je u svemu tome interes književnosti? Nalazimo ga u prostoru paradoksa (s prizvukom blasfemičnosti) da su piscima zanimljiviji grešnici od pravednika. Taj paradoks osviješten je u ovom iskazu autoričine posvete: „Uostalom, svaki ‘propao’ čovjek pomaže i piscima – od bića s unutarnjom dramom, od bića opterećena krivnjom, patnjom, usudom, može se stvoriti književni lik, a ‘uredovan’ činovnik, koji se zgraža nad porocima, nema priču ni za sebe ni za druge.“ Među takvim „propalim“ ljudima u Ruletu je i bizarni, promućurni, cinični (nekadašnji) profesor filozofije Ivšić, koji iskazuje i stanovite literarne ambicije: „Umjetnost je jedina duhovna sfera u kojoj čovjek može preoblikovati kaotičnu zbiljnost i dati joj smisao (…). Jer samo u umjetnosti čovjek vlastitu propast može podići na pijedestal herojstva.“ Taj klošarski gazda koji brojnim kockarima naplaćuje spavanje u „onoj napuštenoj kućerini bez prozora“ u Paromlinskoj, istim tim mušterijama plaća da čuje njihove životne „priče“. Tako se u toj ruševini realizira suvremena hrvatska Tisuću i jedna noć, u kojoj se bez kraja čuju tragične ispovijedi, priče iz brutalne svakodnevice (od kojih će profesor jednom napraviti svoju knjigu), a naratori za šaku kuna odgađaju smrt. Profesor je, jasno, svjestan i terapeutskih učinaka tih okrutnih priča: „Propala egzistencija ima smisla samo ako promatramo još gore.“

Nasuprot profesorovu liku, kojemu pečat daje duboka potreba za misaonom superiornošću nad svima oko sebe i ciničan pogled na svijet kao izraz nemoći da praktično promijeni poredak stvari, središnji lik Ante Otpisani, kako sam sebe naziva – ambivalentan je i ne tako čvrsto oblikovan karakter. U nekim trenucima kod njega dominiraju (auto)destruktivni porivi, prije svega stoga što je hereditarno opterećen kockarskom strašću (za razliku od većine drugih likova): prokockao je sve što je naslijedio od roditelja i još se debelo zadužio; u Domovinskom ratu ubio je neke civile; osvetoljubiv je pa ucjenjuje direktora koji ga je otpustio, kao i djevojku koja u kockarnici pere novac za nekoga visokog političara; spreman je uputiti snagatora da se obračuna s bojnikom/biznismenom, ali i ubiti se. Ali, povremeno iskazuje izrazitu socijalnu osjetljivost i „mekoću srca“, npr. prema starom Peri, domaru u gimnaziji; ponekad ima navalu dobrote, kad bi se htio pretvoriti u anđela, pa se poput Spidermana obrušiti i „izvući sve zatvorenike van, a onda uzletjeti, povesti ih sa sobom u nebo“; a često očituje potrebu za pravdom i snažan kritički odnos prema društvenim anomalijama.

Ante nema izgrađene stavove i nerijetko nije siguran je li dobro postupio. Na pitanje je li moralno što je ucijenio „jednoga gada“, profesor mu ovako odgovara: „Živimo u društvu bez morala, gospon Ante. Postoji pitanje prava i pitanje moći. Jedno mora ići s drugim, a obično nije tako. Postoji moć bez ikakva prava, a to su politika, korupcija… (…) Ali postoji i pravo bez moći (…). Mi imamo svoja ljudska prava – pravo na stan, na posao, na mirovinu, ali nemamo moć. Pravo bez moći – to je smijurija.“ Ovo je jedno od ključnih mjesta za razumijevanje romana: ako nema morala, kako tvrdi profesor, ako je moć iznad prava, onda u društvu imamo nered, tamni vilajet u kojem caruju sila i korupcija, u kojem je svakim danom sve više obespravljenih i poniženih, onih koji gladuju, dovedenih na rub očaja. To je ona točka kad čovjeku sve postaje svejedno, kad više nema što izgubiti i kad je spreman na kocku staviti sve – koliko god to sve bilo mizerno malo.

Sve se u ovom romanu vrti oko motiva ruleta: na njemu se dobiva i gubi, on izaziva očaj i ushit, predmet je proučavanja i pokušaja da mu se doskoči, da se pronađu neke zakonitosti, da se dovine njegovoj suvisloj filozofiji. No prije svega rulet je globalna metafora ovog romana, kako se to najavljuje u posveti: „Rulet, ta metafora hrvatskog društva i ljudskog života, (…) sažimlje prezir, nadu, razočaranje, bijes, uzaludan vapaj da se pobijedi nepravda i vlastita sudbina. No, je li ikako moguće pobijediti ukleti rulet koji se podjednako poigrava s nadom kao što se naše društvo poigrava s egzistencijom?“ Jedva da bi se i našla metafora koja bi bolje, izražajnije iskazala stanje suvremenoga hrvatskog društva od ove koju je upotrijebila Lada Žigo. Sve oštrije raslojavanje društva, nezaposlenost, nedostatak vizije, svemoć novca i nemoć pravde, estradizacija itd. prejaki su signali ovog vremena a da se njima ne bi pozabavili književnici. Ne, naravno, da sude ljudima, nego da opišu dominantna kretanja. Ruletom se Lada Žigo pridružila već brojnim kolegama, osobito onima srednje generacije (Gerovac, Janeš, Lujanović, Stipanić…), koji su kritički, pa i agresivno, zarezali skalpelom u različite segmente suvremenoga hrvatskog društva. „Obojica smo žrtve novog rata. Hrvatskog kapitalizma“, kaže protagonist njezina romana svome nekadašnjem vojnom zapovjedniku. Obojica su upravo završili u invalidskim kolicima.

A kad se čitatelj vrati na početak Ruleta pa ponovo pročita završnu rečenicu posvete: „Svi događaji i svi likovi u ovom romanu izmišljeni su“, možda će se upitati: Jesu li doista?