Romani su djela spoznaje

Obilježavajući petnaest godina časopisa Europski glasnik, njegov je izdavač Hrvatsko društvo pisaca, u suradnji s Francuskim institutom, 8. travnja u velikoj dvorani Novinarskog doma priredio svečano predstavljanje 15. broja časopisa, nakon kojega je održan okrugli stol naslovljen Iskustvo suvremenog romana. Tim je povodom, među ostalima, kao gost pozvan francuski filozof, pisac i esejist Alain Finkielkraut, s kojim smo kratko razgovarali.

I dalje sam uvjeren da je trebalo braniti Hrvatsku i da je oholost velikih europskih naroda bila neutemeljena

Sudjelovali ste na okruglom stolu pod naslovom Iskustvo suvremenog romana. Možemo li pretpostaviti da suvremeni roman ulazi u novu fazu?

Ne znam. Ne mogu odgovoriti na to pitanje. Recimo da je doba Novog romana iza nas. Više nismo opčinjeni avangardom, i više ne mislimo da je moderno književno djelo ono koje ispisivanje pustolovine zamjenjuje pustolovinom pisanja. Prema tome, velikim suvremenim romanopiscima pokazuju se upravo oni koji istražuju ono ljudsko, poput Philipa Rotha, Milana Kundere, Michela Houellebecqua i J. M. Coetzeeja.

Postoji li mogućnost da se suvremeni roman pretvori u nešto drugo?

Da, i to u svim svojim mogućnostima. Možda će autobiografija prevagnuti nad romanom. Bit će to iskušenje za roman, no nadam se da će se roman održati.

Večeras ste pročitali ulomak iz romana Profesor žudnje Philipa Rotha suprotstavivši dva pristupa književnosti: tradicionalni, pozitivistički, i formalni, nazovimo ga strukturalistički. Iako ste više na strani tradicionalnoga, što mislite, postoji li uopće bolji pristup u analizi romana?

Nisam odabrao pozitivistički pristup, niti sam siguran da je moj pristup tradicionalan: nije uobičajeno razmatrati romane kao djela spoznaje. Upravo nas na to navodi Philip Roth. To i ja pokušavam učiniti u vlastitom radu, a da se ne oslanjam na tradiciju književne kritike, naime one koja se nalazi između ekspresivnoga viđenja književnosti i viđenja koje možemo nazvati strukturalističkim. Ja pokušavam učiniti nešto drugo, i to na primjerima nekih pisaca, pa i čitatelja i, ponovno naglašavam, bez oslanjanja na tradiciju književne kritike.

U Hrvatsku ste se vratili nakon gotovo dva desetljeća. Kako vam čini povratak u našu zemlju?

Upravo sam stigao, tako da su mi dojmovi još neodređeni, tek nastaju. Naravno da sam sretan što sam ponovno ovdje, ali i malo tužan kad pomislim da se moj prvi boravak zbio prije dvadeset godina. Vrijeme je brzo prošlo; svjestan sam da mi se život ubrzava, a dojmovi postaju drukčiji. Volio bih da sam vidio Zagreb u boljem izdanju, jer sam primijetio da šoping-centri niču po gradu. To su zaista povrede, skandali, u ovom potrošačkom vremenu. Shvaćam da je jako teško, možda čak i nemoguće, izaći iz komunizma, a da se ne prihvate loše strane potrošačkog društva.

U vrijeme Domovinskog rata zalagali ste se za hrvatske interese. Kako sada gledate na to razdoblje?

I dalje sam uvjeren da je trebalo braniti Hrvatsku, da je oholost velikih europskih naroda bila neutemeljena te da je svakako trebalo suzbiti nastojanja da se sve i svakoga strpa u isti koš. Uopće ne žalim za tim godinama zalaganja, a još manje što nas koji smo branili Hrvatsku nije bilo mnogo i što je opća intelektualna mobilizacija bila usmjerena na pitanja multietničke i multikulturne Bosne. Smatrao sam da jedna mala nacija također zaslužuje svu našu pažnju.

Godine 1992. napisali ste knjigu Kako se to može biti Hrvat?, svjedočanstvo o maloj zemlji u ratu i njezinu putu u neovisnost. Smatrate li da tekstovi te knjige dobro prikazuju tadašnju tešku situaciju u Hrvatskoj?

Nadam se da je tako. Nalazio sam se pred jako teškom zadaćom. Hrvatska je zasluživala da je se brani, no istovremeno hrvatska je vlada činila nedopustive stvari. Tako sam trebao djelovati istovremeno u korist Hrvatske, ali i kritizirati neke njezine postupke. Bila je to vrlo osjetljiva zadaća. Napokon, veliki intelektualac njemačkoga podrijetla koji je živio u Francuskoj tridesetih godina definirao je zalaganje kao opredjeljenje za nesavršenu stvar. Ta definicija nije toliko slavna kao ona Sartreova, prema kojoj se iz rata izlazi mnogo pravedniji. Stvar za koju sam se založio vjerojatno je bila nesavršena, ali ne žalim što sam se za nju opredijelio.