Rat dobiven, mir izgubljen

Brijunski transkripti nisu dokaz smišljenog plana trajnog protjerivanja srpskog stanovništva jer je glavnina njihova sadržaja obilježena uobičajenom vojnom terminologijom i raspravom o taktici, dok se o civilima govori vrlo malo

Prvostupanjska presuda generalima Gotovini i Markaču u Haagu mnoge je u Hrvatskoj začudila, gotovo sve razljutila i razočarala te nikoga nije ostavila ravnodušnim. Predložene oštre kazne ne temelje se, kao što se očekivalo u nekim predviđanjima, na zapovjednoj odgovornosti generala za vrijeme vojno-redarstvene akcije Oluja i neposredno nakon toga, već na sudjelovanju u onom što haaško Tužiteljstvo (a sada i Sudsko vijeće) naziva „udruženi zločinački pothvat“. Upravo tu pravnu kvalifikaciju hrvatski državni vrh, ali i velik dio građana, smatraju neprihvatljivom, neutemeljenom na čvrstim dokazima i suprotnom povijesnim činjenicama. Ukoliko hrvatski odvjetnici uspiju u žalbenom postupku pred drugostupanjskim sudskim vijećem ukazati na slabu konceptualno-pravnu konstrukciju navedenog „udruženog zločinačkog pothvata“, otvara se mogućnost za ostvarivanje uvjeta za oslobađajuće presude za dvojicu generala.

Pravna doktrina „udruženog zločinačkog pothvata“ razvila su tijekom suđenja nacističkim zločincima u Nürnbergu. U okviru rada Haaškog suda, ta pravna doktrina dosad je primijenjena u suđenjima Miloševiću i Šešelju, kao i za zločine za vrijeme Kosovskog rata 1998–1999. Također, Tužiteljstvo se u postupku protiv šestorice vojnih zapovjednika bosansko-hercegovačkih Hrvata (Praljak et al.) koristi sintagmom „udruženog zločinačkog pothvata“. Mnogi međunarodni kazneni pravnici osporavaju takvu pravnu doktrinu jer ona kazneno odgovornima smatra sve osobe koje se označi kao članove neke skupine koja je namjeravala provesti ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i druge teške povrede zakona, običaja i ljudskih prava, bez obzira jesu li sve ili samo neke od navedenih osoba uključenih u događaje osobno ili zapovjedno odgovorne za pojedine zločine. Sjenu na vjerodostojnost presude također baca uporaba pojmova „međunarodni oružani sukob“ i „Krajina“, iako taj prostor nije imao pravni subjektivitet, a u trenutku operacije Oluja Hrvatska je već tri godine bila punopravna članica UN-a.

Na brijunskom sastanku uobičajeno vojno planiranje

Obrazloženje prvostupanjske presude temelji svoju tezu o „udruženom zločinačkom pothvatu“ na dvama ključnim elementima. Prvo, Sudsko vijeće iščitava navode iz takozvanih „Brijunskih transkripata“ kao dokaz namjere vojnog i političkog vrha da putem operacije Oluja postigne masovno i trajno uklanjanje srpskog pučanstva iz Hrvatske. Drugo, Sudsko vijeće poziva se na zakonske odredbe o ostvarivanju stanarskog prava, korištenju stambenih jedinica i kratkim rokovima za ostvarivanje određenih stambeno-imovinskih prava za koje sud smatra da su namjerno tako formulirani kako bi onemogućili srpskim građanima povratak ili ostvarivanje stambenog zbrinjavanja pod istim uvjetima kao drugi hrvatski građani.

U Hrvatskoj se već dugi niz godina, a ovih dana s obnovljenim intenzitetom, vodi žučna rasprava o tome pod kojim uvjetima i s kojim ovlastima su dostavljani dokumenti i dokazi u Haag. U kontekstu međustranačke rasprave izdvaja se uloga bivšega predsjednika Mesića kao osobe koja je haaškim istražiteljima dostavila transkripte sastanka vojnog i političkog vrha održana potkraj srpnja 1995. na Brijunima, neposredno prije početka operacije Oluja. Ne ulazeći u način na koji je taj dokument pristigao u Haag, ni u vjerodostojnost sama transkripta, moramo ukazati na širi povijesno-politički kontekst tvrdnji iznesenih na tom sastanku. U uvodnom dijelu transkripta predsjednik Tuđman govori o „jedinstvenoj povoljnoj situaciji“ u kojoj zapadne države odobravaju operaciju, ukoliko bude „brza i profesionalna, poput Bljeska“. Iako se iz današnje perspektive to čini čudnim, Tuđman iznosi bojazan da će srpske snage izvesti protuudar po Osijeku, Mostaru i Dubrovniku te da se nipošto ne smije istodobno ići oslobađati i Podunavlje jer bi to izazvalo reakciju ne samo Beograda nego i Moskve. Transkript spominje saznanja o grupiranju srpske vojske u sektoru Istok. Sukladno tome, više se puta na sastanku naglašava kako je potrebno istovremenim napadom iz više pravaca poraziti gotovo cijelu neprijateljsku vojsku, uz mogućnost da neke enklave kapituliraju u nadolazećim danima. Glavnina sadržaja transkripata obilježena je vojnom terminologijom, raspravom o taktici, o borbenoj spremnosti hrvatskih, srpskih i bošnjačkih snaga, o očekivanim reakcijama protivnika i slično. O civilima, čija je sudbina predmet haškog suđenja, govori se vrlo malo. Govori se o ostavljanju putova za evakuaciju kako bi se smanjio ukupni vojni angažman i ukupni ljudski gubici. Topnički udari na Knin spominju se u kontekstu očekivanog protuudara iz tog smjera, a ne sa svrhom uništavanja grada kao takva. Budući da je gotovo cijeli sastanak protekao u sklopu vojnog planiranja, izazivanje demoralizacije i panike kod neprijatelja standardna je i uobičajena ratna praksa. Na sastanku se izvješćuje kako se civili već povlače iz Knina te će akcija biti mnogo lakša i brža i s manje žrtava ukoliko se civili povuku. Zbog toga je poslana i jasna poruka srpskoj strani koji su prometni pravci pogodni za izvlačenje civila. Sukladno svemu iznesenom, ti transkripti nisu i ne mogu biti valjan dokaz smišljenoga plana trajnog protjerivanja srpskog stanovništva iz tih krajeva Hrvatske.

Ugrožena stabilnost susjedstva

Ipak, moramo spomenuti i nekoliko povijesnih činjenica. Predsjednik Tuđman u kontekstu onoga vremena smatrao je da brojna srpska manjina u Hrvatskoj može značiti trajni faktor nestabilnosti i nesigurnosti u zemlji. Stoga on zasigurno nije odveć žalio za civilima koji su doista napustili zemlju, no nečija razmišljanja ne mogu biti sudski dokaz o počinjenom zločinu. Drugo, nakon godina indoktrinacije da je RH nasljednica NDH, mnogi srpski civili nisu nikako htjeli živjeti pod hrvatskom vlašću. Treće, Beograd je njima manipulirao jer je imao planove naseljavanja Kosova kako bi se suzbio albanski separatizam. Naposljetku, zakonske odredbe donesene nakon Oluje doista su u nepovoljan položaj stavile izbjegle srpske građane koji su htjeli povratiti svoje stanove i stanarska prava. No u suradnji s OESS-om Hrvatska je godinama, a posebice u posljednjih nekoliko godina, zakonskim izmjenama produljivala i produljuje rokove za ostvarenje tih prava. Također, milijuni proračunskih kuna upotrijebljeni su za obnovu porušenih kuća i ostvarivanje uvjeta za povratak, dok istovremeno neki hrvatski prognanici još nisu riješili svoj status. Nadalje, neosporno se dogodilo mnoštvo zločina u mjesecima nakon operacije Oluja. Ubojstva, pljačka i palež i danas se procesuiraju, iako je to bilo potrebno učiniti znatno ranije. Prema tome, hrvatska je država doista kao rijedak primjer zemlje pobjednice u obrambenom ratu preuzela znatnu i zrelu odgovornost za propuste, ekscese i zločine.

Teza o „udruženom zločinačkom pothvatu“ opasna je za stabilnost hrvatskoga susjedstva. Srpski politički vrh, iako načelno proeuropski nastrojen, želi pod svaku cijenu izbjeći odgovornost svoje države za ratove u Hrvatskoj i BiH. Ovakvom presudom oni žele osporiti hrvatsku tužbu za genocid pred Međunarodnim kaznenim sudom. U kontekstu hrvatskoga kraja pregovora s EU, opasno bi bilo stvarati umjetnu ravnotežu i nuditi Srbiji status kandidata za članstvo, jer ta zemlja ne ispunjava uvjete kandidature, između ostalog i zbog bijega Mladića i Hadžića od Haaškog suda. Neke zemlje u EU smatraju da status kandidata može spriječiti dolazak radikala na vlast na izborima u Srbiji potkraj godine. Bit će potrebno mnogo mudrosti u službenom Zagrebu da se adekvatno postavi u ovim nestabilnim vremenima. Predizborno vrijeme ne smije se pretvoriti u optuživanje pokojnih političara (Tuđman, Račan) za današnje probleme ni u međustranačko prepucavanje oko presude. Uz opasnost rasta radikala u Beogradu, u Banjoj Luci prijeti se referendumom o odbijanju nadležnosti bosanske sudbene vlasti na državnoj razini, što znači kršenje Daytonskog sporazuma i potkopavanje suverenosti i državnosti BiH. Iako je bijes hrvatskih građana zbog presude razumljiv i opravdan, on ne bi smio prerasti u euroskepticizam. Naime, iako je suradnja s Haaškim tribunalom dio mjerila za zatvaranje 23. pristupnog poglavlja, riječ je o sudu UN-a, a ne EU. Članstvom u EU Hrvatskoj se otvaraju nove sigurnosne i gospodarske perspektive, ali i znatno jača međunarodna pozicija. Kao članica EU, RH neće više moći biti ucjenjivana te će lakše i uspješnije moći rješavati bilateralna pitanja sa Srbijom, ali i konstruktivno djelovati na očuvanju stabilnosti BiH, zaštiti jednakopravnosti hrvatskoga naroda u toj zemlji i izgradnji te države.