Prošlost koja nije prošla

„Jedino gore od Srebrenice bio bi zaborav Srebrenice“ glasila bi parafraza mota šokantne knjige forenzičara Erica Stovera i fotografa Gillesa Peressa Grobnice: Srebrenica i Vukovar.

Ona je samo jedan od literarnih i filozofskih poticaja što ih je Mersad Berber želio približiti masi okupljenoj na predstavljanju njegove monumentalne, vjerojatno životne monografije, u čiji je nastanak, ne želeći iskliznuti u, kako kaže „jeftini lament“, uložio više od deset godina skupljanja dokumenata, fotografija, videozapisa, izrade studija, lijepljenja komadičaka razbijenih sudbina. Kao racionalni sud nazapamćena masakra uzima misao Jeana Baudrillarda o transparentnosti zla i uništenju svega ljudskog, i svakog Drugog, o virtualnoj civilizaciji čiji je trijumf siumulakrum i u kojoj je jedino autentično ljudska smrt.

Mersad Berber / Snimio Mirko Cvjetko

Opisujući atmosferu u kojoj počinje nastajati njegova kronika, prisjeća se himničkih riječi Bulata Šarčevića koje su se gubile praznim eterom Radija Sarajevo, kojima proglašenje etnarhije, s obrisima fašizma kakve je je imala, proglašava povijesnim povratom od ethosa i logosa ka mythosu. Pobjedu mita nad sudbinom jednoga naroda ne može se ne iščitavati u sumanutoj računici od jednog ubijenog u minuti, jednog ubijenog u minuti u pet najgorih julskih dana, u pet dana minutu po minutu... Logos sa Srebrenicom zvonka imena i mukle istine više nema ništa zajedničko.

Zatrpan obiljem dokumentarističke građe i isprepadan strahotama, okružen potresnim pričama o kojima bi se mogli pisati romani i koje su same po sebi romani, Berber je srebreničku kroniku razvijao sasvim spontano u alegorijskoj formi.

Njezino je ključno, naime, polazište bio mit o Dedalu i Ikaru. U Berberovoj interpretaciji mitski otac i sin u bijegu s Krete nošeni vjetrom 1996. padaju na iskope u Bosni, 45 kilometara sjeveroistočno od Srebrenice, kada iskope vode američki antropolog William Haglund i njegov suradnik Jose Pablo Baraybar.

Tako se srebrenička crtana kronika plete od ciklusa razglednica s putovanja Bosnom, „Ikarovih bilježnica“, ispunjenih crtežima, te lika arheologa Williama Haglunda, koji je često prikazivan pri iskapanju tisuća mrtvaca, što Berberovo djelo čini svojevrsnom posvetom njemu.

Srebrenička monografija ne bilježi zločinačke tragove, ona govori samo o žrtvama, o onima kojih više nema. „Berberova je počast Srebrenici koliko dolična i suzdržana toliko i veličanstvena“ i primjer je slikarstva u službi vraćanja identiteta onima kojima je identitet oduzet“, rekao je Igor Zidić predstavljajući djelo.

Ova je knjiga duboko i potresno svjedočanstvo da i naspram najgorega zločina postoji plemenitost duha koji se izdiže nada nj. Ipak, „najbolnije je što je Srebrenica ostala izvan svijeta, izvan života, u svojoj smrti“, riječi su Petra Selema, koji zapaža snagu izoliranih predmeta u Berberovim slikama, rasparenih ili ostavljenih, koji djeluju jače od čitave figure. Ne doslovno u prikazima mrtvih, već u tim detaljima sadržana je bol, u rukama ili očima što upozoravaju, zazivaju ili mole.

Filozofiju zla, analizira Milan Bešlić, Berber, koji je Srebrenicu deset godina intenzivno živio, razlaže u maniri postmoderne kombinirajući različite prizore i motive preuzete iz najrazličitijih izvora, od imanentno islamskih preko kristolikih do antičkih, i spajajući razne tehnike kako bi što eksplicitnije iskazao tragediju, u čemu se pokazuje majstorom linije i boje.

Književnik Abdulah Sidran ističe neosporivu Berberovu majstorsku veličinu, bez obzira na ukuse i vrijeme, a svu težinu pokušaja života nakon Srebrenice bolno ilustriraju stihovi iz njegove istoimene poeme: „Nama nije / Naša prošlost prošla!“

Kronika Mersada Berbera o Srebrenici, ostvarena u ulju, crtežu i na monumentalnim grafičkim listovima, traži na svoj način, dubok i dostojanstven, smiraj za srebreničke duše, „ove naše, žalosne i mrtve“ i „žive duše svih naših mrtvih“.