Poraz pobjednika

Dok je Hrvatska još u šoku zbog stra-ho-vite i nepravedne presude hr-vat-skim generalima u Haagu, kojom je veličanstveni trenutak novije hrvatske povijesti nepovratno ocrnjen, nameće se pomisao kako je Hrvatsku bilo lakše braniti u ratu nego danas u miru. Naravno, nelogična je potreba koja nalaže da Hrvatsku treba braniti u miru, ali kako drukčije protumačiti presudu Haaškog suda prema kojoj je hrvatsko oslobađanje vlastitoga teritorija rezultat udruženoga zločinačkog pothvata nego kao napad na Hrvatsku, na njezinu nedavnu povijest, konkretno na one vojne operacije koje su dovele do njezine teritorijalne cjelovitosti?

U ratu agresor je bio jasan i prepoznatljiv. Po njegovim postupcima – klanjima, silovanjima, progonima – znali smo s kim imamo posla. Znali smo doduše i tada da u Europi postoje sile, države, politike koje imaju neprijateljski stav prema Hrvatskoj, ali nakon međunarodnog priznanja bili smo im spremni oprostiti neshvatljivo oklijevanje u vojnoj intervenciji na strani nemoćnih i nenaoružanih. Činilo se da je pravda pobijedila. Činilo se da je istina o velikosrpskoj agresiji pobijedila i tradicionalne sklonosti, recimo, Engleza i Francuza prema Srbima i da je razbila predrasude o narodima europskog jugoistoka kao neciviliziranim plemenima koji svako malo odluče međusobno se poubijati i čije je uzroke sukoba u tom „balkanskom kaosu“ nemoguće otkriti. Činilo se da je jednom zauvijek postalo jasno tko je u ratu agresor, a tko žrtva, i kada je teško izborena ratna pobjeda dosegnula vrhunac oslobodilačkom akcijom Oluja, bio je to najsvjetliji trenutak hrvatske povijesti uopće, ostvarenje tisućljetnog sna o slobodi.

Haaška presuda sve je to nepovratno uprljala čak i ako se presuda na drugom stupnju sruši – ljaga nepravedno bačena na temelj hrvatske državnosti ostaje. Presuda većini Hrvata neće naravno promijeniti stav prema Oluji, prvom hrvatskom predsjedniku i generalima Gotovini i Markaču, ali poruka koju je Haag poslao u svijet potvrđuje iste one predrasude i sklonosti kakve smo od dijela Europe mogli posvjedočiti za vrijeme Domovinskog rata. Starih se navika teško riješiti. Jer kako drukčije protumačiti težnju da se krivnja za velikosrpsku agresiju raspodijeli između agresora i žrtve?! Ne samo što je takva podjela neistinita i umjetna, ona je i jedinstvena u povijesti čovječanstva, jednako kao što je jedinstveno i dvoipolgodišnje suđenje koje je bilo farsa kad je presuda donesena bez ikakva uvažavanja uvjerljivih argumenata obrane; očigledno su generali osuđeni jer je netko morao biti kriv.

A da je ravnomjerna raspodjela krivnje za agresiju na Hrvatsku neizrečena zamisao Haaškog suda, sasvim je vidljivo u kvalifikaciji Oluje kao organiziranoga zločinačkog pothvata, čime su Tuđman, predsjednik države koja se branila, i Milošević, predsjednik države čija je agresija na Hrvatsku imala ekspliciran i od strane intelektualne, vojne i političke elite ovjerovljen program etnocida i stvaranja velike Srbije – izjednačeni.

Na kraju se postavlja pitanje: tko je kriv za sramotu koja nam se dogodila? Hrvatska politika lakše se snalazi u ratu kad je neprijatelj jasno identificiran nego u miru, kada u složenim međunarodnim odnosima nije uvijek preporučljivo slijepo vjerovati onomu tko se nalazi s druge strane pregovaračkog stola. Tu diplomaciju naši političari tek trebaju svladati, jer bilo je nepošteno i naivno izručiti nacionalne heroje i onda vjerovati da se politički interesi neće uplesti u konačnu presudu. Tako naivna nije bila ni većina običnih građana. Ali uzrok nije samo naivnost nego i pojedinci koji su osobne interese stavili iznad općeg dobra, pa cijelu naciju doveli u položaj da njezin ugled u svijetu bude bez ikakva opravdanja trajno umrljan. Time bi se trebale pozabaviti institucije. Ono što preostaje običnim građanima jest nada da bi drugostupanjski sud mogao srušiti bezumnu presudu, a da bi se to ostvarilo, sada kada se Haaški sud razotkrio u pravom svjetlu, angažman naših političara u dokazivanju istine kao i stav prema Sudu trebali bi biti sukladni neprijateljskom stavu koji ta nakaradna tvorevina ima prema Hrvatskoj.