Poigravanje percepcijom

U dokumentarnom eseju Orsona Wellesa Istine i laži (F for Fake, 1974), koji govori o odnosu istine i iluzije te prijevarama u svijetu umjetnosti, jedan od protagonista filma, čuveni krivotvoritelj umjetnina Elmyr De Hory, tvrdi da je prodao više od tisuću kopija najpoznatijih umjetničkih djela raznim svjetskim muzejima. Shvatimo li tu tvrdnju ozbiljno, pada li trenutno vrijednost tih djela iako ni stručnjaci nisu mogli prepoznati original od kopije? I po čemu je zapravo dobra kopija manje vrijedna od originalnog ostvarenja?

Juliette Binoche i operni bariton William Shimell kao prividni supružnici

Abbas Kiarostami, uz Mohsena Makhmalbafa, Majida Majidija i nedavno osuđena i zatočena Jafara Panahija, najpoznatiji je suvremeni iranski redatelj, koji je za polazišnu točku svoga posljednjeg ostvarenja Provjerena kopija uzeo upravo odnos originala i kopije. Kiarostami je autor prepoznatljiv po dugim kadrovima i radu s neprofesionalnim glumcima, a tematske mu preokupacije variraju od odnosa zbilje i iluzije do prolaznosti vremena i univerzalnih pitanja o životu i smrti. Godine 2005. s Kenom Loachom i Ermannom Olmijem u Europi je snimio omnibus Karte, film u kojem su se sve tri priče odvijale u vlaku na putu iz Innsbrucka u Rim. Provjerena kopija njegovo je prvo dugometražno igrano ostvarenje snimljeno izvan Irana, njegov dosad najskuplji film (budžet od 3,8 milijuna eura) te ujedno prvi u kojem je glavna uloga dodijeljena profesionalnoj glumici.

Radnja je filma smještena u Toskanu, gdje britanski povjesničar umjetnosti James Miller predstavlja svoju posljednju knjigu. Na tom se predstavljanju pojavljuje i Ona, Francuskinja koja je u Toskani vlasnica malene galerije. Premda u početku pretpostavljamo da se oni otprije ne poznaju, kako se radnja filma razvija, protagonisti se počinju ponašati kao da su već godinama u nesretnom braku u kojem svakih nekoliko trenutaka frustracije „supružnika“ izbijaju na površinu. Pitanje problematike njihova odnosa do kraja filma ostaje nerazjašnjeno, no ono, po riječima sama redatelja, nije ni važno.

Priča je filma u potpunosti usmjerena na odnos između dvoje protagonista, koji u dijalozima o umjetnosti i ljubavi postupno dekonstruiraju svoj lažni zajednički život. Izvrsna Juliette Binoche (za ulogu nagrađena na posljednjem Cannesu), koja u filmu jednako dobro glumi na trima različitim jezicima, superiorna je Williamu Shimellu u ulozi Jamesa. Njegova interpretacija na trenutke pati od preglumljavanja, što možda i ne bi trebalo čuditi s obzirom da je Shimell po profesiji operni bariton bez pravog iskustva na filmu. Ono što je svakako najveća prednost filma, uz spomenutu Juliette Binoche, njegov je ritam, koji precizno i pregledno funkcionira na svim razinama priče. Dijaloške sekvence likova režirane su naizmjeničnom uporabom plana–kontraplana, kada se naglašava različitost njihovih pogleda na svijet, i dvoplana kada se želi stvoriti iluzija da su njih dvoje posljednjih petnaest godina u braku. Promatrajući u širem kontekstu, svakih dvadesetak minuta ključne su sekvence filma. Četverominutnim kadrom vožnje u autu tijekom kojeg su nam glumci na trenutke gotovo nevidljivi zbog odsjaja gradske arhitekture u prednjem staklu automobila započinje detaljnija razrada odnosa među likovima, a samim time i prva gledateljeva preispitivanja oko njihove eventualne zajedničke prošlosti. Taj dio filma, duge vožnje u autu, uz nekoliko kadrova krajolika, neodoljivo podsjeća na Kiarostamijeva ranija djela, pa tako i na njegovo najpoznatije ostvarenje, nagrađeno Zlatnom plamom u Cannesu 1997, Okus trešnje.

Točno na polovici filma vlasnica mjesne trattorije slučajno će protagoniste zamijeniti za supružnike i od tog trenutka oni pristaju na igranje te uloge, koju na trenutke tako dobro izvode da se gledatelj upita nisu li oni zaista u braku. Taj novostvoreni odnos, odnosno drukčija percepcija istoga, kulminirat će nešto kasnije za vrijeme večere u restoranu kada njezina dotad prigušena bol izbija na površinu. U toj sceni svađe, uz izravno gledanje u kameru, glumci će, premda se međusobno razumiju, govoriti svatko na svom materinskom jeziku, čime se pojačava dojam njihove međusobne distanciranosti i naglašavaju nepremostive prepreke među njima. Nakon toga njihova je zajednička budućnost neostvariva.

Svojevremena izjava Jean-Luca Godarda da „film započinje s Davidom W. Griffitom, a završava s Kiarostamijem“ u ovom bi slučaju možda zvučala pretjerano, no činjenica je da se autorove povremene režijske virtuoznosti približavaju ostvarenjima Alaina Resnaisa, dok su neizbježne i usporedbe s Putom u Italiju Roberta Rosselinija. Kiarostami je jednu od uloga u filmu povjerio proslavljenom scenaristu Jean-Claudeu Carričru, najpoznatijem po filmovima Luisa Buńuela Ljepotica dana i Diskretni šarm buržoazije potaknuvši tako sjećanje na majstora filmskoga nadrealizma.

Abbas Kiarostami, čiji su filmovi godinama zabranjeni u Iranu, na prošlogodišnjem je festivalu u Cannesu četvrti put bio u službenoj konkurenciji. Tamo je zajedno s Juliette Binoche reagirao na spomenuto zatvaranje Jafara Panahija podsjetivši na otvoreno pismo koje je u ožujku 2010. poslao teheranskim novinama. Panahi, nekadašnji Kiarostamijev asistent za kojeg je on napisao i dva scenarija (za Panahijeve filmove Bijeli balon i Grimizno zlato) osuđen je na šest godina zatvora i dvadeset godina zabrane snimanja filmova. Iranski je film, koji i među hrvatskom publikom ima velik broj obožavatelja, time na velikom gubitku. Ipak, gledajući intrigantnu i sofisticiranu Provjerenu kopiju i filmove drugih prvaka iranske kinematografije, jasno je da će da njihova ostvarenja i dalje magnetski privlačiti publiku.