Poezija znaka

Obilježavajući godišnjicu smrti Branimira Donata, u zagrebačkoj je Gliptoteci HAZU otvorena jedinstvena izložba pod naslovom Branimir Donat i vizualna poezija, priređena na inicijativu kolekcionara Marinka Sudca. Riječ je o izložbi pro memoria koja je, osim iskazana sjećanja na velikoga književnika, svojevrsna posveta iznimnom umjetničkom fenomenu iz sredine prošloga stoljeća, koji je originalnošću i lucidnim pristupom umjetnosti obilježio tadašnju međunarodnu umjetničku scenu. Riječ je o takozvanoj konkretnoj i vizualnoj poeziji, posebnim oblicima umjetničkoga izraza intenzivno prisutnima u umjetnosti pedesetih i šezdesetih godina, a zaživio i ostao poticajan u kasnijim desetljećima, ostavši i danas intrigantan fenomen.

Timm Ulrichs, montage,1968. (tisak, papir)

Riječ je o osebujnu obliku pjesničkoga izražavanja što se po prilici istovremeno pojavio u Europi i Sjedinjenim Državama, a koji je sasvim preokrenuo tada ustaljene konvencije stvaranja poezije, općeprihvaćeno shvaćene kao lirski tekst ispisan unutar čvrsto zadanih strofno-stihovnih mjera, razbijajući ustaljen oblik pjesme i svodeći njezinu pojavnost na osnovnu jedinicu – znak, naime tek na jednu riječ ili slovo, sasvim proizvoljno poredane na listu papira. Osim potpunoga otklona od ikakve subjektivnosti, takav je tip poezije ukinuo dotad čvrstu razliku između književne umjetnosti i likovne, svodeći smisao pjesme isključivo na njezinu pojavnost, pokazujući da se poruka pjesme može očitovati i na drukčiji način, a da svejedno ostane pjesnički prepoznatljiva.

Iako svježa, ta pjesnička praksa nije slučajno nastala: radilo se o čistom odjeku avangardističkih tendencija nastalih nakon 1945, a ujedno o smislenoj sintezi i umjetničkom osvrtu na aktualna otkrića i znanstvene redefinicije s područja lingvistike, semiologije i teorije komunikacija. Vizualno raspoređivanje pjesničke građe nije se tada prvi put pojavilo: iako nagoviještena devedesetih godina 19. stoljeća Mallarméovom poemom Bacanje kocke nikada neće ukinuti slučaj te zaživjela kod futurista i dadaista, konkretna je poezija ipak, za razliku od ambicija i žestoka šokiranja ranih avangardi, ostala na razini diskretne, no jasne autoironije nudeći autoreferencijalni oblik pjesničkoga izražavanja.

Takav oblik iskazivanja umjetničkoga stava bio se dobro uklopio u klimu tadašnje jugoslavenske književnosti opterećene socrealističkom ideologijom, ne nudeći umjetnicima nikakva nova rješenja ni mogućnosti istraživanja, baratajući klišejiziranom motivikom i raspoznatljivim figurama.

Upućen u svjetska umjetnička kretanja i svjestan vrijednosti novoga umjetničkoga izražavanja, Branimir Donat je 1969. u galeriji Centar organizirao izložbu Vizuelna i konkretna poezija – fenomen suvremene epohe komunikacija okupivši reprezentativna djela tadašnjih svjetskih pjesnika, dokazavši time jakost Zagreba kao osviještenoga i živoga umjetničkog centra i na regionalnoj i na međunarodnoj razini.

Prvi dio izložbe, Branimir Donat i vizualna poezija, čine pjesnički radovi iz ostavštine Branimira Donata – publikacije i edicije poput Agentzia 2 i Edizioni TOOL te radovi umjetnika poput Hansa Calvina, Luciana Carusa, Pierrea Garniera i Josepha Kosutha, suradnika Donatove antologijske izložbe iz 1969. Drugi njezin dio sačinjava vizualna i konkretna poezija iz Kolekcije Marinka Sudca, naime djela relevantnih umjetnika koji se uklapaju u okvire spomenute poezije. Tu su, među ostalima, Narcis Radovana Ivšića iz 1942, Đerdan Josipa Stošića (prva jugoslavenska knjiga konkretne poezije iz 1951) te djela Marka Pogačnika, Vlade Marteka, Josipa Stošića i drugih.

U povodu otvaranja izložbe prvi je ovogodišnji broj časopisa Fantom slobode naklade Durieux u cijelosti posvećen vizualnoj i konkretnoj poeziji.