Poezija iz kamena

Lapidarnost je jedna od bitnih značajki poezije Slobodana Martina Šikića. U ovoj šestoj njegovoj knjizi ona dobiva i posebno zgusnut izraz, već od sama naslova. Riječ izvorna, iz kamena isklesana. Ne dlijetom, nego műkom: suncem, daždom, cičom, munjom, vjetrom, morem, snovima. Sva od elemenata, elementarna. Životvorno smrtonosna, smrtonosno životvorna. Od težine strelovita, od visine ponorna. Da, trošeći se, traje. Onoliko koliko je dano da traje tvári od koje je sazdana.

A riječ je o jeziku. Čudu nad čudima, ovom našem svagdanjem. Spoju zemnoga s nebesnim. Otpornom i podatnom u isti mah: iz utrobe, iz daha, ispod nepca. Materinskom, rodnom. Onom kojim se, rođenjem, obitava zavičaj. U ovom slučaju Karlobag, odnosno stari Bag, i sve ono što je na nj naleglo, iz njega se izleglo. Što se čuje a ne vidi, vidi a ne čuje. Velebit svakako, Sveto brdo posebno. Sa svojim vilovitim stijenjem, po kojemu mu svetost poprima mitske razmjere.

U temelju svoga poetskog bića Šikić je ludist. Zaigran od glave do pete, koliko je dug i širok. Jedan od onih koji, poput djeteta, zauzetošću duha igrom goneta drevnu mudrost. To biva i kad, dirnut, u duši plače, i kad se, razgaljen, od srca smije, i kad se, nakostriješen, podruguje, sebi i drugima. Igrivost je više nego bitan sastavni dio pjesnikova svjetonazora: žarište, ishodišna točka njegova pjeva, sila koja ga stalno pokreće, troši, i, u vraćanju njojzi, osigurava obnavljanje. Stoga ne iznenađuje što se njezini raznoliki ritmovi, u rasponu od stišanosti bila do posvemašnje razigranosti bića, prepoznaju i u gibljivosti Šikićeva pjesničkog iskaza, prohodnosti njegova tekstnog strukturiranja, čitkosti stiha, prirodnosti sroka, jednostavnosti fraze, nepretencioznosti poruke. Šireći se iz čvrste točke u koncentričnim krugovima, taj sjetno-ludički pjev našega autora na sebi svojstven način razigrava i sve ono što kao „materijal“ inkorporira u svoje tkivo te ga time čini njegovim neizostavljivim sastavnim dijelom, svojim poetski oblikovanim sadržajem.

A u nj ulaze doživljaji i iskustva tzv. male, u sebe zatvorene lokalne zajednice, u rasponu od svakodnevnih i naoko trivijalnih do tzv. vječnih, univerzalnih tema. U njih su živo uključene razne mjesne predaje, od obiteljske preko osobne do kolektivnih, pučkih i urbanih, pa sjećanjem oživljeni likovi i događaji, aktualne ili pomalo već zaboravljene priče s mora i kraja, kao svijetle točke kojima se ispunja nerijetko pusta podgorsko-primorska svakodnevica. Značajni su u takvu kontekstu i višekratni Šikićevi pokušaji vlastita duhovnog preispitivanja, samopozicioniranjem, ne samo u realnom prostoru i vremenu u kojima se zatječe, nego i u neke vrste imaginativnoj projekciji vlastita postojanja, oblikovanoj u amblematičnim slikama okoliša projiciranim na ljudsku narav. Riječ je o stanovitim pejzažnim psihomedaljonima, filigranski precizno uobličenim sličicama u prezentiranju kojih se zrcale različita, pa i tjeskobna, stanja ljudske duše u različitim životnim situacijama.

Šikić nije pjesnik pejzaža u tradicionalnom smislu riječi, kao samostalnog objekta poetske opservacije. Stoga i zazire od njegova izravnog opisa. U njegovoj poeziji nije povučena oštra granica između čovjeka i prirode. Pjesnikovo se promišljanje njihova međusobnog odnosa u ovoj knjizi zasniva na pretpostavci o dubokoj srođenosti jednoga s drugim i o tragovima koje u vjekovnoj simbiozi na određenom prostoru jedno u drugome nužno ostavljaju. Spoj dviju međusobno suprotstavljenih elementarnih prirodnih sila: s jedne strane more, sa svim svojim značenjima, s druge visoka planina, kameno more, također sa svime onim što znači, oblikovao je i oblikuje prošlost i sadašnjost čovjeka koji obitava prostor na sudaru tih dviju sila, ali istodobno taj prostor i sâm biva oblikovan, fizički i duhovno, od onih koje oblikuje. A Šikić upravo tim, često skrovitim tragovima uzajamnog prožimanja čovjeka i njegova okoliša, u kojemu se s obostranim dobicima uvijek zbrajaju i gubici, pokušava poetski ući u trag. Tako nastaju pjesme o zavičaju, ali u dubljem smislu riječi, ne samo kao zemljopisnom pojmu nego i kao specifično oblikovanom rodnom mjestu duše i duha, pjesme koje nisu samo stereotipizirane slatke zavičajne slavopojke, nego počesto imaju i trpak zreo okus, pa time prestaju biti isključivo lokalno dopadljive, nego postaju i dio univerzalnoga vrijednosnog sustava.

Dominantan je u njima – po prevladavajućem dojmu koji ostavljaju na čitatelja, u smislu jednostavnosti iskaza i izvorne prostodušnosti njegove namjene, koja polazi od neke ljudski zdrave jezgre i u obraćanju drugome na nju računa – svojevrstan djetinji način doživljavanja svijeta. Način u kojemu se pri podjeli ulogâ intuitivno polazi od pretpostavke o nužnosti prirodnog sudjelovanja u njima. Primaran je oblik takva načina doživljavanja igra. A Šikićeve su pjesme, vidjeli smo, na njoj sazdane, njome prožete. Kao otvoreno imaginativno polje, igra nije svojstvena samo djetetu, nego i odraslima koji se u određenim životnim okolnostima žele ili moraju staviti u ulogu djeteta. Naš je autor, premda u poodmakloj dobi, u ovoj knjizi imao dobre razloge sebe staviti baš u takvu ulogu. Knjiga je naime, uvelike preferirajući upravo perspektivu djetinjstva, u cjelini posvećena njegovoj majci Matiji.